Roza suknjica od tila

Dječaci za maškare u plavoj Elzinoj haljini jer ni njih nije zaobišla Frozenmanija. Djevojčice koje obožavaju Star wars. U posljednje vrijeme često na društvenim mrežama, domaćim i stranim portalima čitam tekstove i vidim fotografije koje slave različitost i mogućnost izbora. To više nego podržavam, nikad nisam bila od stavljanja u kalupe, niti svoju djecu tako odgajamo. Trudimo se djecu odgajati tako da ne postoje igračke ili boje samo za djevojčice ili samo za dječake. Pa se tako naša curica nikada nije igrala lutkama, iako ih ima nekoliko i voli gledati Traktora Toma, a naš dječak je od Sv.

Nikole na poklon dobio metlu jer je postalo nemoguće počistiti stan, a da on ne hoda za nama i traži da mu damo metlu.

Ipak, ta je ista djevojčica do prije pola godina kao prihvatljive boje odjeće priznavala samo rozu i ljubičastu, a taj isti dječak obožava autiće. Nitko im to nije nametnuo, jednostavno, od ponuđenog, njih je baš to veselilo. Čini mi se da mnogi danas u silnoj želji ili potrebi da budu politički korektni brane svojim djevojčicama da se oblače u ružičaste suknjice od tila ili ih barem brine kako to drugi vide. Hoće li je odmah smjestiti u ladicu namijenjenu djevojčicama koje razmišljaju samo o uređivanju i nisu baš najbistrije? Mora li djevojčica danas imati odjelo supermena da bi pokazala svoju snagu? Čini se da se i u tome kao i u svemu danas ide u krajnosti. Tako je djevojčica u ružičastom i dječak koji se igra autićima postalo nešto prema čemu danas mnogi imaju predrasude – da su ta djeca ukalupljena u stare stereoptipove o ulozi djevojčica i dječaka, da im je to sigurno nametnuto. I nekako mi se čini da je i ovaj stereotip više usmjeren na djevojčice.

No je li zaista tako? Ima li djevojčica koja voli princeze, vile i haljine automatski manje šanse da postane uspješna, pametna, informirana nego ona koja se igra supermana? Ne bih rekla. Čak i ako polazim iz vlastitog iskustva. I ja sam voljela „curičaste“ stvari i Disneyeve bajke, čak i danas omražene barbike. Nisam zato glupa, nisam čekala da me princ spasi, volim svoje tijelo iako nije savršeno i nije me to na niti jedan način spriječilo da postignem ciljeve koje sam imala i imam u životu. Čak ni kad su mi drugi govorili da su nedostižni.

Zato bih rekla da igra može utjecati i kad je o stereotipovima riječ na dječji razvoj, ali sigurno nije presudna. Važno je i ono što djeca uče od nas roditelja, važno je kakvu im mi poruku šaljemo svojim primjerom i životom, važno je da ih usmjeravamo, ali i dajemo im potporu i uvažavamo ono što oni žele. Jer na kraju nije važno je li djevojčica u Superman odjelu ili rozoj suknjici od tila. Važno je da zna da upravo takva kakva je može postići sve što želi i da ne mora biti u odjelu i kravati da bi osvojila svijet. To se može i u crvenoj haljini i štiklama.

Ako želite pročitati što mamama (i tatama) savjetuju roditelji knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe.