POSEBNA PRILIKA

Od 01.01. 2017. do 31.03.2018. u Babybonus knjižici dm-a s korisnim popustima za trudnice pronađite i kupon za knjigu Mama zna najbolje (i tata)! Kupite u pola cijene hit knjigu u kojoj budući i sadašnji roditelji najmlađe djece mogu saznati sve o trudnoći, porođaju, njezi bebe, dojenju, dohrani, odvikavanju od pelena i svim ostalim top temama majki i očeva. Knjiga sadrži i prošireni popis potrepština za bebu čiji dio možete pročitati na blogu.

„Roditelji koji su mi se javljali, kao najveće vrijednosti knjige Mama zna najbolje (i tata) uvijek navode da se lako čita, da im pomaže u svakodnevnim izazovima s kojima se kao roditelji susreću i da je uz to zabavna,” istaknula je autorica Marina Knežević Barišić, majka djevojčice i dječaka.

Osim iskustva same autorice, knjiga donosi i više od 1000 savjeta 600 hrvatskih mama i tata. Roditelji iz svih dijelova Hrvatske odlučili su dio svojih iskustava podijeliti s drugim mamama i tatama kako bi im olakšali prve godine roditeljstva.

Cijenjena pedijatrica, dr. Marija Čatipović, recenzentica knjige preporučuje knjigu Mama zna najbolje (i tata): „Svaki roditelj prepoznat će se u ovoj knjizi i pronaći odgovore na svoje dileme. Sve su teme lijepo obrađene i sve će biti vrlo korisne čitateljima. Napisane su vrlo razumljivo i potkrijepljene činjenicama iz stvarnog života i iskustva, što smatram posebno vrijednim“.

Knjiga donosi i rezultate opširnog istraživanja u kojemu su sudjelovali brojni roditelji o zadovoljstvu rodilištima, medicinskim osobljem, trudničkim tegobama i dr.

Posebna vrijednost knjige je poglavlje namijenjeno budućim očevima u kojemu mogu pročitati kako izgleda kada tata prisustvuje porođaju, kako se povezati sa svojim djetetom i kako to izgleda kada je tata na roditeljskom dopustu, sve uz konkretne savjete očeva koji su sve to i sami prošli.

“Ovo je fantastična knjiga, puna informacija i savjeta, koja je kvalitetan vodič od prvog dana trudnoće pa do djetetovih prvih nekoliko godina života. Autorica je uspjela obuhvatiti svaki detalj, sve moguće situacije, koje nas mogu zanimati tijekom trudnoće, oko njege i brige za dijete i to na vrlo opušten i zanimljiv način. Iako sam već majka, kada bih opet ostala trudna ova knjiga bi mi bila od velike pomoći. Kao da je deset knjiga pretočeno u ovu jednu.”, rekla Maja Vučić, psihologinja i UNICEF-ova ambasadorica, također recenzentica knjige.

Novo, luksuzno izdanje hit knjige Mama zna najbolje (i tata)  idealan je poklon i dostupno je u svim većim knjižarama, a uz kupon iz DM-ove Babybonus knjižice za trudnice knjiga je dostupna u pola cijene!

Knjigu možete platiti pouzećem, uplatom na račun ili kreditnim karticama. Rok dostave je 2 do 7 dana.

Oglasi

Roza suknjica od tila

Dječaci za maškare u plavoj Elzinoj haljini jer ni njih nije zaobišla Frozenmanija. Djevojčice koje obožavaju Star wars. U posljednje vrijeme često na društvenim mrežama, domaćim i stranim portalima čitam tekstove i vidim fotografije koje slave različitost i mogućnost izbora. To više nego podržavam, nikad nisam bila od stavljanja u kalupe, niti svoju djecu tako odgajamo. Trudimo se djecu odgajati tako da ne postoje igračke ili boje samo za djevojčice ili samo za dječake. Pa se tako naša curica nikada nije igrala lutkama, iako ih ima nekoliko i voli gledati Traktora Toma, a naš dječak je od Sv.

Nikole na poklon dobio metlu jer je postalo nemoguće počistiti stan, a da on ne hoda za nama i traži da mu damo metlu.

Ipak, ta je ista djevojčica do prije pola godina kao prihvatljive boje odjeće priznavala samo rozu i ljubičastu, a taj isti dječak obožava autiće. Nitko im to nije nametnuo, jednostavno, od ponuđenog, njih je baš to veselilo. Čini mi se da mnogi danas u silnoj želji ili potrebi da budu politički korektni brane svojim djevojčicama da se oblače u ružičaste suknjice od tila ili ih barem brine kako to drugi vide. Hoće li je odmah smjestiti u ladicu namijenjenu djevojčicama koje razmišljaju samo o uređivanju i nisu baš najbistrije? Mora li djevojčica danas imati odjelo supermena da bi pokazala svoju snagu? Čini se da se i u tome kao i u svemu danas ide u krajnosti. Tako je djevojčica u ružičastom i dječak koji se igra autićima postalo nešto prema čemu danas mnogi imaju predrasude – da su ta djeca ukalupljena u stare stereoptipove o ulozi djevojčica i dječaka, da im je to sigurno nametnuto. I nekako mi se čini da je i ovaj stereotip više usmjeren na djevojčice.

No je li zaista tako? Ima li djevojčica koja voli princeze, vile i haljine automatski manje šanse da postane uspješna, pametna, informirana nego ona koja se igra supermana? Ne bih rekla. Čak i ako polazim iz vlastitog iskustva. I ja sam voljela „curičaste“ stvari i Disneyeve bajke, čak i danas omražene barbike. Nisam zato glupa, nisam čekala da me princ spasi, volim svoje tijelo iako nije savršeno i nije me to na niti jedan način spriječilo da postignem ciljeve koje sam imala i imam u životu. Čak ni kad su mi drugi govorili da su nedostižni.

Zato bih rekla da igra može utjecati i kad je o stereotipovima riječ na dječji razvoj, ali sigurno nije presudna. Važno je i ono što djeca uče od nas roditelja, važno je kakvu im mi poruku šaljemo svojim primjerom i životom, važno je da ih usmjeravamo, ali i dajemo im potporu i uvažavamo ono što oni žele. Jer na kraju nije važno je li djevojčica u Superman odjelu ili rozoj suknjici od tila. Važno je da zna da upravo takva kakva je može postići sve što želi i da ne mora biti u odjelu i kravati da bi osvojila svijet. To se može i u crvenoj haljini i štiklama.

Ako želite pročitati što mamama (i tatama) savjetuju roditelji knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe.

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

 

 

 

 

 

 

Photo Credit: Girl in a tulle skirt, Make Life Easier

Život na sjeveru

Oznake

Biti mama u Norveškoj, blog za mame, blog za mame i tate, blog za roditelje, Mama zna najbolje, Mame u svijetu, Norveška, Odgoj, Porod, Porođaj, Priča s poroda, Priče iz inozemstva, Prodiljna naknada Norveška, spavanje u kolicima, Trudnoća

Nordijske zemlje u mnogočemu se uzimaju za primjer u cijelom svijetu. Njihov obrazovni sustav je superioran, njihova djeca rano se osamostaljuju, prava radnika se poštuju, posao lako pronalazi. Prosječna plaća u Norveškoj je oko 26 tisuća kuna. Da, dobro ste pročitali. Prosječni Norvežanin zarađuje više od hrvatskog premijera i predsjednika. No nisu velike samo plaće nego i troškovi.

Za usporedbu, kruh između 20 i 30, litra mlijeka 25 kuna, kava stoji 30 kuna, a najam dvosobnog/trosobnog stana, ovisno o kvartu od 12 do 15 tisuća kuna, pa i više. Zanimljivo, kaže mi moja sugovornica Darja, pelene su valjda jedina stvar koja je u Norveškoj povoljnija. Sve to utječe na razlike i u drugim poljima života. Stavanger je treći po veličini Norveški grad, ujedno jedan od najskupljih gradova za život na svijetu, a dom je obitelji Holm. O tome kako izgleda život roditelja i djece u Norveškoj, razgovarala sam s Darjom Holm, mamom dvojice dječaka, koja sa suprugom i djecom živi upravo u Stavangeru.

Pretpostavljam da se već u trudnoći mogu primijetiti razlike između Hrvatske i Norveške. Kako izgleda liječnička briga o trudnici u Norveškoj?

Poprilično je drugačija od one u Hrvatskoj. Kad žena sazna da je trudna, prvo se javi svom liječniku opće prakse. Prvi „pregled“ je obično sa cca 8 – 9 tjedana i sastoji se od popunjavanja formulara (list papira u više kopija koji se nosi na svaki pregled, ekvivalent trudničkoj knjižici koja ovdje ne postoji) s općenitim pitanjima tipa datum zadnje mjesečnice, prijašnje trudnoće i način poroda, neki osobni podaci, vadi se krv radi određivanja krvne grupe, hemoglobina i testiranje na neke bolesti.

Ne znam kako je sad u Hrvatskoj, ali u Norveškoj se posjet liječniku plaća. U trudnoći žena ima pravo na besplatnu njegu. Iako moram priznati da mi to baš nije potpuno jasno, jer mi je u nekim slučajevima rečeno da je besplatno samo ono sto je direktno vezano za trudnoću, a u drugom slučaju da je besplatno sve. Pitala sam o tome svog liječnika opće prakse, jer što meni znači što recimo bronhitis nije tipična boljka za trudnoću, kad ja ne mogu dobiti neke lijekove koje bi mogla uzeti da nisam trudna, znači zato sto sam trudna neće me gledati kao da nisam – prema tome, po nekoj logici trebala bi imati besplatnu zdravstvenu skrb.

Zdravstveno osiguranje pokriva samo jedan ultrazvuk u trudnoći i on se radi između 18. I 20. Tjedna trudnoće. I to je sve. Nikakvih vaginalnih pregleda tijekom trudnoće nema, ukoliko ne postoje indikacije za isti.

Trudnoću u Norveškoj vode babice koje su visoko obrazovane. Njima se odlazi na redovne preglede koji se sastoje od mjerenja tlaka, kontrole urina i odgovaranju na sva pitanja koja imate. Obično se pokrije i neka tema, jednom je to porod, drugi put dojenje… Postoji opcija privatne babice koju treba platiti, ja sam se odlučila za tu opciju jer sam se htjela uvjeriti svaki mjesec da bebica dobro napreduje i da je sve u redu. Tako sam svakih mjesec dana imala ultrazvuk (uvijek preko trbuha), provjeru tlaka, urina, odgovore na sva pitanja koja me more, kako je trudnoća odmicala razgovore o porodu, opcijama, dojenju…

Ne znam iz osobnog iskustva, ali čula sam da se testovi na anomalije ovdje uopće ne rade. Navodno su zabranjeni, pa cure koje to žele, odlaze u inozemstvo. Obzirom da mi je donekle poznata procedura u Hrvatskoj, a preko Facebooka se družim sa puno cura iz Hrvatske, naravno da sam bila zabrinuta oko stvari koje se u Hrvatskoj provjeravaju, a ovdje ne. Ali eto, prošlo je sve u redu.

Odlučuju li se žene u Norveškoj za porođaj kod kuće? Kako to izgleda? Vi ste ipak odlučili roditi u bolnici. Zašto?

Poznajem osobno dvije cure koje su se odlučile za porod kod kuće, ali one nisu Norvežanke. Postoji velika internacionalna zajednica na Facebooku – mame u Stavangeru koje nisu Norvežanke. Ima ih iz svih krajeva svijeta. Jedna od te dvije cure je stvarno i rodila kod kuće, dok je drugu uhvatila panika kad je sve krenulo pa su ipak otišli u bolnicu.

Ja sam odlučila roditi u bolnici jer se tamo osjećam sigurnije. Za slučaj da, ne daj Bože, nešto pođe krivo, tim osoblja i sva aparatura su spremni. A krenulo je krivo, na oba moja porođaja. Prvi je bio iznimno dugačak i iscrpljujući. Moj prvi sin je rođen uz pomoć vakuuma, a drugi porod je prošao super, ali sam izgubila puno krvi i ostao je komadić posteljice u maternici pa sam dva sata nakon porođaja završila u općoj anesteziji na kiretaži. Plus, htjela sam epiduralnu. 😉

Opcija koju sam ja odabrala izgleda ovako. Nekoliko tjedana prije termina dobije se termin u bolnici gdje se riješi sva papirologija.

Tako da kad porod krene, ne treba ispunjavati nikakve papire. Postoje dva načina – prirodni i uz medicinske intervencije (tipa epiduralna). To su dva odvojena odjela. Kad porod krene, prvo se nazove i kaže da stižete. Kad dođete u bolnicu, smjeste vas u sobu u kojoj će se odvijati sve faze porođaja. Suprug ili bilo tko drugi smije prisustvovati cijelom događaju. Znači, od kad dođete u bolnicu, dok sa bebicom ne idete doma. Pratnja je u normalnoj odjeći. Ne mora imati nikakav tečaj. Uopće ne razumijem zašto bi suprug morao proći tečaj? Pa ne vodi on porođaj…

Odnos prema rodilji u bolnici je fenomenalan. Od trenutka kad stignete, vi ste najvažniji.

Porod vode babice. Dođu u sobu svako toliko da provjere kako napredujete. Ostatak vremena ste sami s partnerom. Smijete jesti, piti, šetati. Klistir nije obavezan, ali ja sam ga tražila oba puta.

Nitko vas ne brije, niti ne pokušava. Imate vlastitu kupaonicu u sklopu sobe. Me morate nositi ništa od doma, praktički sve što trebate imate u ormaru u sobi.

Svaki pregled vam se najavljuje, svaki put pitaju da li se slažete sa pregledom, ništa od lijekova se ne daje rutinski i za sve vas pitaju dopuštenje. Sve vam se objašnjava, odgovara se na svako vaše pitanje. Ako vam se vrišti, možete vrištati, nitko vas neće krivo gledati ili prigovarati zbog toga.

Nitko neće vikati na vas, biti grub ili davati neukusne komentare.

Od kad se bebica rodi, može biti sa vama u sobi 24/7. Ovisno o tome na koji način ste rodili i kako je išao sam porod, oporavljate se ili u hotelu koji je u sklopu bolnice, gdje ste sami (s partnerom uz nadoplatu) u sobi ili ako je bilo nekih komplikacija, smješteni ste u sobi sa 2 kreveta i ako je gužva, dobit ćete cimericu. Plahte, ručnici, nepropusne podloge, spavaćice i sve ostalo što je potrebno rodilji nalazi se u ormaru. Ništa ne morate donijeti. Možete zadržati svoju privatnost navlačenjem zavjesa oko svog kreveta. Babice su na raspolaganju 24/7. Posjete su dozvoljene cijeli dan. Jedete u kantini i hrana je dobra. Nakon tri dana, ako je sve u redu, idete doma. Nakon prvog poroda ostali smo sedam dana, jer je malac bio na intenzivnoj (infekcija), a nakon drugog ostali smo pet dana jer sam se ja dugo oporavljala. Ako je sve u redu i ako želite, bolnicu smijete napustiti već nekoliko sati nakon poroda.

Koliko oznosi porodiljna naknada u Norveškoj?

Može se izabrati između dvije opcije – da 49 tjedana primate punu plaću ili 59 tjedana 80 posto vašeg primanja.

Nakon porođaja u Hrvatskoj rodilju i bebu posjećuje patronažna sestra. Postoji li u Norveškoj institucionalna briga u babinjama i nakon toga?

Nakon prvog poroda nisam dobila kućni posjet,  sestra je bila bolesna. To mi je bilo čudno, jer sam u tom slučaju očekivala zamjenu. Nakon drugog poroda sam dobila kućni posjet. Jedan, tako da pretpostavljam da je to ovdje tako. Ženi se preporuča pregled šest do osam tjedana nakon porođaja, koji može obaviti i kod svog liječnika opće prakse.

U Norveškoj postoji nešto sto se zove barselgruppe. Ako ste išli na trudnički tečaj, uzeti su vaši podaci i nekoliko tjedana nakon rođenja vaše bebice dobijete poziv za grupne sastanke sa mamama i njihovim bebicama sa kojima ste slušali trudnički tečaj. To je stvarno jako lijepo, jer se svi skupa bolje upoznate. Obrađuju se mnoge teme, odgovara se na sva pitanja. Bude čovjeku lakše kad vidi da i druge žene prolaze kroz slične situacije, imaju iste probleme  i nedoumice, budu umorne i pod stresom.

Kako izgleda liječnička briga za djecu?

Ovdje su stvari malo drugačije sto se tiče zdravstvene njege novorođenčadi i male djece. Pedijatar kao takav nije uobičajen. Tu i tamo se nađe neki privatnik. Privatnici su jaaako skupi. Naravno, kad se radi o zdravlju naše dječice, ništa nije preskupo, ali najčešće stvarno nije potrebno. Liječnička skrb za djecu je besplatna, ali lijekovi se plaćaju.

Zdrava djeca na sistematske i cijepljenja odlaze u helsestasjon kojeg ima svaki veći kvart. Tamo se može bilo kad otići izmjeriti i izvagati bebu/dijete, a svaki dan u određenim satima mogu se dobiti i odgovori na sva pitanja koja vas muče. Većinom tamo rade medicinske sestre koje su posebno dodatno školovane za rad sa bebama/djecom, ali ima i doktora i specijalista.

Na zdravoj djeci koja lijepo napreduju ne rade se testovi, tipa vađenje krvi radi provjere željeza, sto se, kako čujem, ponekad radi u Hrvatskoj. Isto tako, ne idu sve bebe na obavezno snimanje kukova, već samo ako postoje indikacije. Inače, kukovi se pregledavaju dosta često, na svakom sistematskom. Čini mi se da je ovaj sa šest mjeseci bio naš treći sistematski.

Koliko je kvalitetna liječnička skrb za djecu?

Već sam spomenula da ovdje djeca kad su bolesna idu liječniku opće prakse. Tako naša cijela obitelj ima istog liječnika. Čula sam svakakva mišljenja, ali ja sam, osobno, jako zadovoljna našim liječnikom. Obzirom da sam odrasla u drugom podneblju, neke stvari su mi neobične, recimo da se ne rade „preventivni“ testovi iz krvi. Daleko od toga da će me moj liječnik odbiti, ali moram sama pitati ako hoću, jer to se ovdje inače jednostavno ne radi. Koliko čujem, postoji još jedna velika razlika – a to je prevlačenje kožice kod muških beba. Tu se to ne radi. Vjerojatno nikad neću zaboraviti svoj šok kad smo bili na ljetovanju u Hrvatskoj i malac se razbolio. Otišli smo kod doktora i bila je upala grla. Govori doktorica meni: „Mama, skinite mu pelenu“. Zbunjeno sam gledala čemu sad to, kad je problem u grlu? Prije nego sto sam se snašla, pokušava ona njemu prevući kožicu, on plače, a njena reakcija: „Ne brinite, ne boli to njega ništa, njemu je posao da plače.“ Eto. Od šoka nisam znala kako reagirati. Ali zato drugi put kad smo bili kod doktora, odmah sam napomenula neka ga ne diraju.

Eto, to ne mogu zamisliti da bi se u Norveškoj moglo dogoditi. Prvo, ja sam mama svome djetetu, a ne raznim doktorima i samo mi se dijete može obraćati s ‘mama’. Za ostale sam „gospođa Holm“. Drugo, nikome niti ne pada na pamet raditi nešto s mojim djetetom bez pitanja i bez mojeg odobrenja. Skrećem s pitanja, ali je slična tema – nakon prvog porođaja, kad sam zamolila da mi pokažu kako staviti dijete na dojku – svi, bez iznimke, pitali su me za dopuštenje da me dodirnu i pokažu mi.

Postoji li podrška zajednice kroz grupe za dojenje ili nešto slično tome?

Postoji podrška za dojenje, može se kontaktirati telefonom ili mailom, odgovaraju vrlo brzo i dobra su podrška. Međutim, meni je najviše pomoglo iskustvo drugih mama i Rodina grupa na Facebooku. I moja mama, koja iako nije uspjela dojiti (rekla bih zbog ondašnjeg stava i načina na kojeg se početak dojenja provodio), bila mi je moralna podrška, ali i podrška u svakom drugom obliku, jer je provela kod mene mjesec dana. Prvo dijete nisam uspjela dojiti, djelom zbog njegove nezainteresiranosti, a vjerojatno većim djelom zbog moje nespremnosti i neiskustva. Drugo dijete ima sedam mjeseci i izuzev nekoliko bočica na početku dok još nisam vjerovala u svoje tijelo, isključivo je dojena beba. Ali, on je tip bebe koji je na meni proveo svojih prvih šest tjedana, doslovno 24/7. Čak je i spavao na meni, sva spavanja, nisam ga mogla odložiti nigdje, niti na minutu, a nije bio presretan niti kad ga je netko drugi držao. Jako mi je drago da je to, izuzetno naporno, razdoblje iza nas.

Kada većina djece u Norveškoj kreće u jaslice/vrtić? Plaća li se boravak djece u jaslicama/vrtiću?

Većina djece u Norveškoj u jaslice kreće s oko godinu dana. Boravak u vrtiću se plaća. Postoje državni i privatni vrtići, cijena je ista, oko 2600 kuna. Dosta je teško dobiti vrtić i prijave za iduću godinu je potrebno poslati početkom godine. Postoji pravilo da se djetetu rođenom do 1.9. mora osigurati vrtić za sljedeću godinu. U prijavi se navodi nekoliko vrtića koji su vam prihvatljivi, i onda nam bude dodijeljen jedan od njih, s time da ako ima mjesta u vrtiću koji vam je bio prvi izbor, dobijete taj, a ako nema mjesta, gleda se drugi izbor.

Kako izgleda jedan dan u norveškom vrtiću? Imaju li djeca kuhane obroke?

Moje starije dijete ide u Waldorfski vrtić, pa ja mogu prenijeti osobno iskustvo sto se tiče tog vrtića. Koliko čujem od drugih mama,

klasični vrtići su nešto drugačiji. Kuhani obroci su bolna točka većine vrtića ovdje. U našem vrtiću bude kuhani obrok dva do tri puta na tjedan, no to nije niti blizu obroku u hrvatskim vrtićima. Recimo jedan obrok bude tjestenina (samo skuhana tjestenina, bez umaka, pa uz to poslužen npr. kukuruz iz konzerve i ananas… Drugi put je to povrtna juha, treći put domaća pizza…

Općenito nemam ništa lijepo za reći o prehrani u norveškim vrtićima…

Norvežanima je to prilično normalno rekla bih. Djeca uglavnom jedu sendviće, sirovo povrće i voće. Jedna velika razlika je to što djeca ovdje od samog početka nose užinu. Čak i u jaslice. Znači, u obavezne jutarnje aktivnosti spada i priprema užine.

Svaki dan je naglasak na nekoj aktivnosti, pa ponedjeljkom idu u šetnju na obližnje destinacije, ako je jako ružno vrijeme onda im naprave poligon unutra da se malo izdivljaju. 🙂 Neki drugi dan je recimo naglasak na pospremanju, treći dan peku peciva, četvrti je naglasak na razvoju jezika… Djeca, ovisno o dobi, sudjeluju i u pripremi hrane. Naš je vrtić jako malen, smješten u obiteljskoj kući na dva kata. Upravo nas je to i privuklo, taj osjećaj zajedništva. Imaju jednu tetu na četvero, petero djece. Svaki dan se ide van u dvorište gdje imaju igralište, pješčanik, ljuljačke, tobogan, tricikle, romobile… Ide se van bez obzira na vrijeme, čak i po kiši. Kiša je u Norveškoj jako uobičajena, pa kad ne bi izlazili van po kiši, ne bi jako dugo izlazili. 😀 Smatram da je to jako dobro – djeca nauče prihvatiti vrijeme takvo kakvo je već od najranije dobi. Naravno, prikladna odjeća je obvezna. Jedino najmlađa dječica ne idu van bas po jakoj kiši ili kad ima jako puno snijega.

Ne znam kako u drugim vrtićima, ali u našem jako poštuju individualnost svakog djeteta. Tako je, npr. moje starije dijete velika spavalica, pa je jedini iz starije grupe spavao još dodatnu godinu. Još jedna ogromna razlika od Hrvatske. Ovdje djeca idu u vrtić neovisno o tome imaju li pelenu ili ne. Znam da u Hrvatskoj u stariju grupu ne može dijete koje je u pelenama, ovdje uopće ne rade problem oko toga. Svi oni ostave pelenu, prije ili kasnije. Mi smo se kasno odvikavali, imao je 40 mjeseci i napokon je bio spreman (probala prije toga dva puta neuspješno). Tu je jedna zamjerka vrtiću. Oni ništa ne rade po pitanju odvikavanja od pelena dok ne postoje rezultati doma. Tako da sam ja njega ostavila dva tjedna doma pa smo vježbali. Skinuo se u tjedan dana, još tjedan dana je bilo čisto da steknemo sigurnost. Krenuo je opet u vrtić i imao nekoliko „nezgoda“, pa kad su se zaredale par dana za redom, dobila sam poruku iz vrtića da bi oni njemu vratili pelenu. Rekoh, nema šanse! Otišla sam na razgovor pa smo i to riješili na obostrano zadovoljstvo.

 

Mnogi će se začuditi da djeca u vrtiću, ali i kod kuće spavaju vani u kolicima čak i na vrlo niskim temperaturama. Je li to bolje za zdravlje ili su razlozi neki drugi?

Ovdje ima izreka – Det finnes ikke dårlig vær – bare dårlige klær. U prijevodu – Nema lošeg vremena, samo loše odjeće.

U većini vrtića djeca spavaju vani, u kolicima.

Prvo mi je to bilo čudno, ali sad mi je skroz normalno. Lijepo ih zabundaju, pa u kolica, zaštite mrežom i lijepo zamrače i klinci spavaju na svježem zraku.

To se tu jednostavno tako radi. Kao što se naši ljudi čude sto klinci ovdje spavaju vani, čude se i Norvežani kad im kažem da kod nas dječica spavaju unutra i da mnogi spavaju sve do godinu pred školu preko dana. Čak i kad su doma, ako postoje uvjeti za to, dnevna spavanja se često odvijaju vani u kolicima. Moje čuđenje i šok kad sam prvi put čula za to vjerojatno su isti kao i kod svakoga od vas, ali s vremenom sam se potpuno navikla na tu ideju, vidjela sam da to sasvim lijepo ide i i sama bih tako radila kad bi imala uvjete.

Ovdje se izlazi van čak i sa najmanjim bebama po svakom vremenu. Iako se klima mijenja pa su ljeta nešto ljepša i suša, ipak postoje duga razdoblja kiše i ružnog vremena, vlage, magle, hladnoće. Tempo života je brz, treba sa bebom na sistematski, treba kupiti ovo ili ono, a napokon, i zbog vlastitog psihičkog zdravlja dobro je izaći iz kuće.  😉 Dakle, djeca su ionako vani. Naravno, prikladno obučena i prikladno zaštićena od vremenskih uvjeta. Budu zabundani u zimskoj vreći u kolicima, tako da im samo lice viri van. 🙂

I još nešto za kolica – jako se dugo koriste, pa je totalno normalno vidjeti i trogodišnjake u kolicima. Sjećam se zgražanja nekolicine mama iz Hrvatske što vozim svojeg 3-godisnjaka u kolicima. Moje dijete nije bilo baš za hodanje, a kad negdje moraš stići na vrijeme, a nemaš auto, kolica su sasvim prihvatljiv način transporta.

Kakav je odnos u Norveškoj prema roditeljima i djeci kad je riječ o zaposlenju, ali i općenito?

Nitko neće biti diskriminiran zato sto ima dijete. Nećeš teže dobiti posao zato što imaš ili planiraš imati dijete i svakako nećeš dobiti otkaz ako zatrudniš. Zaposlenikova prava su jako važna i poštuju se. Možeš bez straha otići na bolovanje, bolovanje za dijete, porodiljni.

A ako želite pročitati što još novopečenim mamama (i tatama) savjetuje više od 600 roditelja iz cijele zemlje, knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe po posebnoj cijeni!

 

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

Spavati kao beba?

Oznake

beba neće spavati, kako naučiti bebu da spava, kako naučiti bebu spavati, Kako umiriti bebu, kako uspavati bebu, koliko bebe trebaju sna, koliko bebe trebaju spavati preko dana, melita sretan san, Spavanje, sretan san

“Spavajte dok možete.” – Rečenica je to koju budući roditelji vrlo često čuju. Oni pak koji su nedavno postali roditelji najčešće je pitaju upravo kako novi član obitelji spava. Većina se beba u prvim tjednima često budi noći. Razlog je što su njihovi želučići maleni i jednostavno ne mogu unijeti dovoljno mlijeka da bi dulje spavali. Kako prolaze tjedni, mnoge bebe polako prepoznaju što je dan, što noć i počnu dulje spavati bez hranjenja noću. Pravo je pitanje mogu li roditelji sami što učiniti kako bi potaknuli svoju bebu da kvalitetnije i dulje spava bez prekida? O tome smo porazgovarali s Melitom, majkom dvojice dječaka od četiri i dvije godine, koja posljednjih godinu dana pomaže roditeljima i djeci da bolje spavaju kroz SretanSan.

1. Još dok roditelji tek očekuju bebu, okolina ih plaši nespavanjem. I zaista rijetke bebe spavaju dulje od nekoliko sati u komadu u prvim mjesecima. Mogu li roditelji što napraviti kako bi dijete čim prije počelo spavati dulje?

Da! Ukatko, važno je biti svjesan kojim postupcima potičemo njihovu samostalnost pri uspavljivanju odnosno utonuću u san, a kojima odmažemo. Većina beba loše spava jer doslovno ne zna zaspati ili je zaspala uz našu pomoć pa se probudi nakon kratkog vremena (pri prvoj fazi lakog sna) i ne zna zaspati ponovo, a još joj nije dovoljno sna. Mislim da je vrlo važno i prije rođenja bebe, educirati se o spavanju beba, baš kako se to „podrazumijeva“ za dojenje, higijenu i ostala važna područja brige oko djeteta…

2. Majke koje doje sigurno će reći da je teško izbjeći da beba zaspi na dojci?

Nije potrebno u potpunosti izbjeći da beba zaspi na dojci. Uostalnom, ne želimo ugroziti ljepotu dojenja i napraviti stres oko toga pogotovo prvih dana.

Ipak, bitno je razumijeti zašto to želimo postići odosno zašto odvajanje dojenja od uspavljivanja jest dobro za bebu. Ako smo uporni odnosno dosljedni, dijete će generalno uloviti ritam spavanja, hranjenja i budnosti pa će sve češće ostati budno nakon dojenja. Preporuka mamama je da si daju vremena. Prve dane se upoznajemo sa svojim djetetom i sa samim dojenjem, a i bebe ponekad zaista samo jedu i spavaju prvih dana. Ipak, dobro je od prvog dana gledati priliku kako ćemo nježno, ali odlučno pomoći našoj bebi da savlada vještinu utonuća  u san. Preporuča se biti što bliže rasporedu spavanje, dojenje, igranje, spavanje kako bi se smanjilo zaspavljivanje za vrijeme dojenja. Pomaže naučiti razliku između dojenja – hranjenja i dojenja- spavanja. Podrigivanje nakon obroka pomaže da se dijete razbudi, a nježno škakljanje pomaže da dijete ostane budno prije nego je završilo obrok.

3. Koliko bebe uopće trebaju spavati?

Puno! Male bebe većinu dana. Ukupan broj sati se znatno mijenja pogotovo u prvoj godini života (15, 20 sati od 24!).  Ono što je započetak vrlo zanimljivo je da bebe do 3 mjeseca mogu biti budne i zadovoljne 45 do 60 min u što je uključeno i dojenje. Čak i kraće ako je prethodno spavanje bilo prekratko. Dakle, ako dojenje traje 30 min, podrigivanje i presvlačenje 10 min, ostaje nam 5 min za igranje i odlazak na spavanje. Noć traje oko 8 sati … kasnije 10 do 12 sati …

4. Postoje mnoge teorije od tome kada bebe mogu prespavati noć, pa neke kažu da je to kad beba ima šest mjeseci, druge kad ima barem šest kilograma? Kada roditelji mogu realno očekivati da će se naspavati?

Iskreno, mislim da to nije važno. Važno je da beba može zaspati kad je umorna. Da po noći (nakon obroka) se može odmah vratiti na spavanje i da se broj buđenja po noći generalno smanjuje… Ako baš moram reći neki prosjek onda je to 12 tjedana za 8 do 10 sati neprekinutog sna. Prosjek je toliko različit da neke bebe tako spavaju još u rodilištu, a druge se i za npr. 5 mjeseci bude za jedan obrok. …

5. Kolika je važnost dnevnog spavanja?

Velika! Dnevno spavanje jednako je važno za bebe kao i noćno. Bebe trebaju puno dnevnog sna. Npr. s 4 mjeseca bebe često spavaju ukupno 5 sati po danu. Čak i ako dijete odlično spava po noći, ako na vrijeme ne ode na dnevno spavanje od tada na dalje bit će nezadovoljno. Dodatno, premalo sna po danu dovodi do premorenosti. Premorenom djetetu je puno teže zaspati…

6. Ipak, mnogi roditelji čija djeca ne spavaju dobro noću ukidaju popodnevni odmor jer misle da je on uzrok noćnim buđenjima. Ima li koristi od toga?

Većinom ne, jer premoreno dijete se puno teže umiri i zaspi. Čak i lošije spava po noći ako je premoreno zaspalo. Čini mi se da dijete ne možemo prerano staviti na spavanje, samo prekasno. Djeca prestaju spavati po danu između 3 i 6 godina odnosno kada im 11 do 12 sati noćnog sna postane dovoljno.

7. I sami ste iskusili brojna noćna buđenja s prvim djetetom. To vas je i inspirirao da se ozbiljnije pozabavite dječjim spavanjem. Spava li vaše drugo dijete bolje od brace?

Sada spavaju oboje dobro. 🙂 Ni sa drugim djetetom nije bilo sve idealno (ponekad je teško slušati vlastite preporuke :), ali kad usporedim njihovih prvih 8 mjeseci, drugo dijete je puno više spavalo i puno, puno manje plakalo od umora.

8. Što s djecom koja se bude noću i kad napune godinu ili čak dvije i više? Ima li za to lijeka?

Nikad nije kasno (ni prerano) da uvedemo dobre navike oko spavanja.

9. Što s djecom koja se probude usred noći i najradije bi se igrala?

Poručiti im rječima i postupcima „sad je vrijeme za spavanje“. Vratiti ih u krevet, ukloniti igračke, ugasiti svjetlo…  Naša reakcija bi trebala biti prije svega dosadna i uporna odnosno niti posebno negativna niti posebno pozitiva.

1. Do kad se obično bude djeca koja ne znaju sama usnuti? Ima li to kakvih posljedica po njih?

Kada djeca počnu spavati cijelu noć čak ako ih ne učimo da prospavaju noć? Nema precizne brojke… Neka djeca se bude po noći i sa 6 godina i traže pomoć rodititelja, mlijeko ili sl. Obično između prve i treće godine djeca „slučajno“ ili uz našu pomoć nauče prospavati noć.  Sjetila sam se se svoje omiljene usporedbe: Kada će dijete naučiti samo vezati cipele, ako im svaki put (kad smo s njima) mi zavežemo umjesto njih?

Posljedice? Nedostatak sna, znamo i po sebi, veže se uz loše raspoloženje, manjak snage, koncentracije, motivacije. Česta istraživanja povezuju nedostatak sna s hiperaktivnošću i problemima s pažnjom.  Neka djeca kad se probude, traže i kakao, čaj … ako i ne razmišljamo zubima pitam se što kaže želudac kad se ne može po noći odmoriti.

Usput, kod bebe često, bolji san znači manje želučanih grčeva i bolje napredovanje na težini (beba ne zaspi  za vrijeme hranjenja prije nego se zasitila).

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata) i sudjelujte lajkanjem posta u nagradnoj igri u kojoj vam poklanjamo jedno savjetovanje o dječjem snu za buduće roditelje i jedno savjetovanje za one roditelje koji već imaju bebicu.

A ako želite pročitati savjete o spavanju više od 600 roditelja iz cijele zemlje, knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe po posebnoj cijeni!

Mnogo savjeta za bolje spavanje kao i uslugama Sretnog sna saznajte na njihovoj stranici, a možete im se i pridružiti na Facebook stranici SretanSan.

Kako se u Vinogradskoj rodio Bruno :-)

Oznake

Porod, Porođaj, Prirodni porod, Prirodni porođaj, Priča s poroda, Rodilište Sestre milosrdnice, Rodlište Vinogradska, Što ponijeti u bolnicu

Rodilište: Sestre Milosrdnice (Vinogradska) Zagreb

Ocjena rodilišta: 5

Ocjena odjela babinjača: 5

Pošto nikada (kao i većina nas) nisam bila oduševljena hrvatskim zdravstvenim ustanovama sam dugo vremena razmišljala o tome da rodim u Brežicama (Slo). Susjede su mi naveliko pohvalile bolnicu te osoblje u Brežicama, te vele da se čak i lakše riješi papirologija. Ipak smo se odlučili na Vinogradsku nakon što su mi tamo na prvom pregledu nakon redovitih pregleda kod svog ginekologa dali termin za hospitalizaciju 24.1.2014 i to radi “trudničkog dijebetesa” koji mi je dijagnosticiran već u prvom mjesecu trudnoće te je takva praksa da se pacijentice s tom dijagnozom hospitalizira u 39 tjednu trudnoće radi indukcije poroda.

I došao je i taj petak, već sam razmišljala o tome da mi preko vikenda sigurno neće ništa raditi te da idem bezveze a još uz to sam se super osjećala, ali evo prvo mi je dijete ne želim ništa pogriješiti i evo me na trećem katu i prijavljujem se. Muž čeka pred vratima, obavi upis u prizemlju, veli sestra da se pozdravim s njim jer ću na pregled pa u sobu, isto napravim. Zatim sam se morala presvući, obukla sam spavačicu (velika greška, trebala sam trenirku ili nešto slično, uglavnom toplije), čekam na pregled, i čekam i čekam na tom hodniku, ispunjavam i potpisujem da pristajem na sve što će mi raditi, vrata prema stepeništu se otvaraju i zatvaraju svakih nekoliko sekundi, hladan zrak ulazi ja se polako smrzavam samo u spavačici, al ima nas dosta tamo i došla sam jedna od zadnjih jer mi se nikako nije žurilo na “hospitalizaciju”. Napokon dođem na red, beba velika 3.800 (tolika je bila i dva tjedna prije kod mog ginekologa), sve u redu, otvorena 1 prst (tj. kako su mi objasnili NIŠTA), toliko sam otvorena zadnjih nekoliko mjeseci. Vikend je, kako sam i mislila ne rade mi ništa, jedino sam drugu večer dobila ricinusovo ulje kako bi mi to možda potaklo porod, to uspijeva u jako malom broju pa tako nije niti kod mene. Iako mi je drago da prvo počinju sa uljem kao najblažim načinom indukcije kod mene nažalost nije ništa postigao osim što sam malo češće morala na WC.

Nakon nekoliko dana bez ikakvih pregleda, osim mjerenja otkucaja srca bebe sam se osjećala loše, nos curi, grlo boli itd. tj. došlo je na naplatu moje tro satno čekanje u spavačici pored valjda najprometnijih vrata u bolnici. Zamolim doktore da pričekaju dok se ne oporavim jer sam stvarno već jako prehlađena i šta ću rađati a ne mogu niti pošteno disati i kaj ću si bebu njegovati, a sama jedva stojim. I hvala doktorima koji su me pustili na miru sve dok se skroz nisam oporavila, ali su mi najavili kad su vidjeli da mi je bolje da se više neću izvući od indukcije gelom, dripovma itd. (Iskreno hvala doktorima na tome jer sam primijetila da su se nadređenima morali donekle i opravdavati zašto me tako dugo drže da zauzimam krevet).

Evo nakon devet dana u bolnici meni pukao vodenjak, sam od sebe, tj. nakon devet dana hopsanja po gimnastičkoj lopti, prešetavanju 10000 x hodnikom dolje – gore te nakon dvije limenke ananasa dan prije (potiče kao trudove, htjela sam izbjeći indukciju i prouzročiti prirodne trudove), to je bilo u 15.30.

Otišla na pregled, otvorena 1 prst i dalje :(, već pričaju o gelu itd. slijedi klistiranje, brijanje,  tuširanje, razgovor sa mužem, mamom, itd te dugi razgovor sa kolegicama iz sobe i susjednih soba koji su mi svi lijepo čestitali jer su svi znali koliko sam se trudila da porod sam krene, tj. da beba sama izabere svoj rođendan. A da, od trudova ni t, javila se ja napokon u rađaonu (sa mobitelom u ruci jer su mi tako savjetovale kolegice iz sobe, NEMOJTE TO ČINITI, samo sam naljutila babicu i morala sam mobitel vratiti u sobu, i istina nepristojno je jer što će ti mobitel u rađaoni kod aparata i svega ostaloga. Vratila se ja, ispričala se babici, pregledali me, uhh čak dva prsta otvorena, od trudova i dalje ništa. Muž dolazi, mene već na stolu spojili na mjerač otkucaja srca djeteta i trudova, i tako sam koji sat pričala ležeći na “mom” boku sa mužem dok me opet nisu pregledali i opa 3 prsta, malčice trudova, gel ne treba, ali drip su mi dali (i najvjerojatnije bi ga opet uzela -brže je sve gotovo 🙂 ) . Pitala ja za epiduralnu, vele mi ok ali kasnije ako ću htjeti, došlo i to kasnije 4 prsta, trudovi dobro podnošljivi, doktorica pita dali želim epiduralnu, pričam s njom o tome i ona me odgovori od toga jer mi kao dobro ide, i hvala i na tome, pojačavaju drip, pojačavaju se trudovi, daju mi nešto protiv bolova, svaki me put pitaju dali želim nešto protiv bolova, dva puta sam uzela, svaki put kad želim piškiti, donesu kahlicu, treći put nisam više uspjela samostalno mokriti nego su mi stavili nakratko kateter. Kad su trudovi bili najjači sam zatvorila oči, muž je otišao na ćevape pa se vratio, između trudova sam spavala.

Kod truda sam svaki put imala svoju proceduru od koje se nisam niti na trenutak dala omesti, što duže sam izdržala početak truda, zatim disala, zatim što prije izdahnula zrak i počela opušteno disati i raditi vježbu opuštanja, tj. opustim stopala, noge, zdjelicu, leđa i tako bez iznimke kod svakog truda.

Tada više nisam pričala sa mužem, mazila njega, brojala pločice na zidu itd. Babice su navraćale svake prijestupne jer sam bila sama u rađaoni tu večer, muž sa mnom, ja spavam, kad su došle sam ih sve poslušala što su mi rekle, i tako ja ležim, imam trudove i vele mi sada na leđa i tiskaj. Molim, ja sam mislila prvi porod to trudovima će još trajati do sutra ujutro ili tako nešto, dobro ja tiskam, mislim da mi baš i ne ide, ok čekamo još par trudova, opet isto par puta tiskam, bebin vrh glavice izlazi i ulazi a nikako skroz izaći, i opet par trudova i opet isto kod tiskanja, zovu doktoricu, ona mi pomaže tiskajući po trbuhu, druga provodi epiziotomiju i eto ga, naš mali Bruno je tu, ja sve u čudu da je već gotovo,al dobro već je 11.15. Nakon što su mi ga dali na prsa, slijedi najgore od svega, šivanje rane od epiziotomije, tad ti se stvarno ne da da još nešto rade dolje, ali što se mora, mora se. Hvala opet doktorici i babicama kojima se nije nikamo žurilo te su mi maloga pustili dva sata s mnom i mužem dok mene nisu odvezli na tuširanje a njega u dječju sobicu. Pošto sam kolabirala ispod tuša sam maloga tek dobila sljedeće jutro tako da se malo odmorim i naspavam, i to mi je najdraže sjećanje, kako me sljedeće jutro mali gleda iz svoje košare sa svojim lijepim velikim okicamama.

Hvala doktorima, sestrama, babicama, kuharicama, čistačicama sa ginekološkog odjela Vinogradske bolnice, sve je bilo super……kakva Europa………..jedino više kupaonica i da su čišće ne bi bilo loše :).

P.s. To što je beba sa mamom u sobi je mučki naporna stvar, ali je od iznimne važnosti za dojenje – moj je bio priključen cca 12 h na dan. 🙂

Marijana Matić

A ako želite pročitati što još novopečenim mamama (i tatama) savjetuje više od 600 roditelja iz cijele zemlje, knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe po posebnoj cijeni!

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

Želite s drugim mamama (i tatama) podijeliti svoju priču s porođaja? Pošaljite je na mail mamaznanajbolje@gmail.com. Priča uz opis mora sadržavati i sljedeće:

Rodilište:

Trajanje porođaja:

Ocjena rodilište 1/5:

Ocjena odjel babinjača1/5:

Vaše ime ili nadimak kojim želite da potpišemo priču.

Istina o dojenju

Oznake

Babinje, Dojenje

Dojenje je najprirodnija stvar, dolazi instinktivno, svaka mama može dojiti. Primite svoju bebicu u naručje, stavite je na prsa, ona zadovoljno posisa, blaženo zaspi i mirna je iduća tri sata. Hm, da, možda neke bebe i jesu odmah ovakve (postoje, stvarno, znam ih nekoliko 🙂 ), ali hajmo sad o tome kako dojenje uglavnom izgleda prvih recimo šest do osam tjedana. Ovo je tekst za sve one mame koje žele dojiti, a više od bajki bi voljele čuti kako stvari zaista stoje kako bi se za to mogle uistinu pripremiti. Prvih nekoliko tjedana dijete će vam vjerojatno na prsima biti stalno, kad kažem stalno, to stvarno to i znači. Rijetko koja beba ima ikakav razmak između dojenja u prvim tjednima. Svaki put kad beba zaplače, treba je joj dati da sisa i to u ispravnom položaju. Beba mora biti trbuhom posve priljubljena uz vas, a u ustima joj mora biti što veći dio bradavice. Usne joj moraju biti izvrnute prema van, a dolje se može vidjeti i malo jezika. Jedino stalnim stavljanjem bebe na prsa i to u ispravnom položaju beba će navući onoliko mlijeka koliko joj je potrebno. Treba se pomiriti sa činjenicom da ćete prvih tjedana stalno dojiti. I da se vaš život promijenio. To je normalno. Tako to i treba biti. Priroda se pobrinula da što više ležite i odmarate, pa to i radite. Nemojte se nervirati, neće to zauvijek biti tako, a nervoza može uzrokovati teže otpuštanje mlijeka iz dojki i posljedično nervozu bebice. Mnoge žene u prvim danima misle, nemam mlijeka i doista – nema ga. Zato jer ga i ne može biti! Prvih nekoliko dana dojke luče kolostrum. Žućkasto prozirna tekućina prebogata je hranjivim tvarima i sasvim dovoljna za maleni želučić veličine pikule. U idućih nekoliko dana doći će prvo prijelazno mlijeko, a tek nakon par tjedana pravo mlijeko. Priroda je to tako uredila jer je tako iz nekog razloga najbolje, a tko smo mi da preispitujemo prirodu? Još jedan urbani mit – preslabo mlijeko. To ne postoji. To što beba sisa svakih sat, sat i pol – ne znači da je mlijeko preslabo, nego bebi tako paše. Ne stane joj velika količina mlijeka u želudac i često traži jesti. Kad malo poraste, možda poveća razmake, a neke bebe imaju do dohrane malene razmake, jer im tako odgovara. Evo, moj maleni koji je upravo napunio tri mjeseca do prije nekoliko tjedana dojio je svaka dva sata. Po danu i po noći. S obzirom da se razmak između dojenja računa od početka dojenja, to zapravo znači da je dojio svakih sat i pol. Ali evo, sad je već mnogo lakše. J Što je par mjeseci u životu bez spavanja i odmora u odnosu na dobobiti koje ćete oboje dobiti za cijeli život. Ono što je najvažnije za dojenje je dobra edukacija i mame i tate. Generacije naših mama uglavnom nisu dojile ili su dojile jako kratko jer „nisu imale mlijeka“, „mlijeko je bilo preslabo“ i sl. stoga od njih informacije nemojte tražiti, jer ćete dobiti uglavnom krive i netočne. Znanstveno je dokazano da mlijeko ne može biti preslabo. Ako žene u Africi uspješno doje i imaju kvalitetno mlijeko, kako onda mi u zapadnom svijetu pored naše prehrane ne bismo imali. Tada nije bilo interneta koji nudi informacije, a promocija zamjenskih mlijeka bila je jaka i većina žena nije dojila. Iskoristite Internet, knjige, iskustva prijateljica koje su uspješno dojile dulje od šest mjeseci i educirajte se o dojenju. Nije to da se razumijemo znanstvena fantastika, ali iziskuje, posebno na početku mnogo truda i predanosti i to u trenucima nakon poroda kad si vjerojatno mislite: „Ali ja sam rodila, zar ne zaslužujem malo odmora?!“. Mnoge žene odustaju od dojenja u razdobljima skokova u razvoju kad bebe žele dojiti još češće nego inače. To se obično događa treći i šesti dan po porodu, zatim skokovi koji traju nekoliko dana u trećem i šestom tjednu i trećem i šestom mjesecu. Bebe si navlače više mlijeka jer upravo tada intenzivno rastu. Uz ove situacije, mogu vam se dogoditi još brojne situacije koje se lako mogu spriječiti i ako se dogode riješiti. Više o njima pročitajte u knjizi Mama zna najbolje (i tata) gdje je najopsežnije poglavlje upravo ono o dojenju sa stotinama savjeta majki koje su sve to već prošle. Za kraj, evo zašto je dojenje najbolje hrana za vašu bebu. Zaštitne tvari (žive stanice, enzimi, imunoglobin A) prisutne u majčinu mlijeku ne mogu se umjetno proizvesti i zato niti jedno adaptirano mlijeko ne može biti jednako dobro kao majčino mlijeko. Dojenje umanjuje/odgađa mogućnost alergija, astme, pretilosti, SIDS-a, infekcija dišnog i probavnog sustava, a kasnije u životu Chronove bolesti, celijakije, limfoma, Hodgkinove bolesti i drugih bolesti i stanja. Djeca koja doje rijeđe obolijevaju od infekcija poput upale uha, urinarnih infekcija, bekterijskog meningitisa, dijabetesa, upale pluća i mnogih drugih. Dojenje je najbolji izbor i za mamu jer smanjuje mogućnost pojave osteoporoze, karcinoma ženskih organa – dojki, jajnika, maternice, dojenje pospješuje brži povratak maternice u normalnu veličinu, troši do 500 kalorija dnevno pa žena lakše gubi suvišne kilograme nakupljene u trudnoći. Uz to – najbolja hrana za vašu bebu je besplatna! A ako želite pročitati što još novopečenim mamama (i tatama) savjetuje više od 600 roditelja iz cijele zemlje, knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe po posebnoj cijeni! Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

Što je zaista drugačije s drugim djetetom?

Oznake

Babinje, Dojenje, Drip, Druga trudnoća, Izdajanje, Kako umiriti bebu, Mama zna najbolje, Odgoj, Porod, Porođaj, Prirodni porod, Priča s poroda, Što sve treba za bebu

Naš dječak postao je dio naše obitelji prije gotovo tri mjeseca. Za sada mogu reći da je s drugim zaista sve drugačije, opuštenije. Prvih par dana izgledalo mi je da će sve opet biti naporno i zahtjevno kao i prvi puta. Onda sam sama sebi rekla, stara izvoli se skulirati, to je tvoje dijete i izvoli se smiriti i napraviti što treba. Evo što je od deset stvari zaista drugačije:

1. Osim ako liječnici ne utvrde da je nužno, odbit ću drip, a ako ga ne budem mogla izbjeći, najozbiljnije razmišljam o epiduralnoj. Prvi porod sam se junačila i jedva rodila od iscrpljenosti nakon sati dripovskih trudova.

Drip sam uspješno odbila. Uz veliko negodovanje, prigovore i zaplašivanja od strane liječnika svoje drugo dijete rodila sam bez dripa, na svojim prirodnim hormonima. Moj dječak je bio pola kilograma teži od svoje seke, ali porod je bio neopisivo lakši. Moji prirodni trudovi bili su bolni, ali barem meni, mnogo podnošljiviji od dripovskih. Ponosna sam jer sam se uspjela u našem rodilištu izboriti za porod kakav sam željela.

 

2. Prihvatit ću svaku pomoć, posebno u vrijeme babinja. Čak ću je i sama tražiti! O da! Nema šanse da kao prvi puta preslagujem već složene bodije, jer ih je netko drugi složio drugačije od onoga kako sam ja zamislila. Da, stvarno sam ih ponovno slagala…

Ok, nisam baš sklona traženju pomoći, to mi nije u prirodi, nekako mi je uvijek neugodno inkomodirati ljude. Međutim, kad sam bila tri tjedna sama s malom bebom koja doji svakih dva sata i četverogodišnjakinjom koja ima bronhitis i dosadno joj je doma, pregrizla sam jezik i zamolila tetu da mi skuha ručak. Poruku sam napisala ujutro i stajala je u mobitelu cijeli dan jer sam se premišljala, a onda sam stisnula send i teta mi je donijela juhu, pohano, krumpire, salatu i skuhan ručak za još jedan dan. Hvala teti!

 

3. Neću peglati niti prvih mjesec dana dječju robicu, a posebno je neću prati odvojeno od naše i komplicirati si život. Baš sam prije par dana na televiziji čula da je jedan od razloga što danas ima tako puno alergija, to što se čovjek rađa u sterilnim uvjetima. Naime, naše je tijelo programirano za rađanje, rast i razvoj u svijetu koji vrvi mikroorganizmima, pa mu prevelika, a posebno preduga sterilizacija može naštetiti. Tako sam, odlučila pomoći djetetovom zdravlju i ne peglati ništa osim bodija i tetra pelena, a kasnije ni to! Živio život bez alergija! I peglanja! 😀

A peglanje? Dakle ne peglam NIŠTA, baš ništa, i znate što – dijete mi je živo, zdravo i veselo! Ima i prašine u dnevnom boravku, a ja ovo pišem i uspješno je ignoriram već danima….

 

4. Izdajat ću! Već sam rezervirala rabljenu električnu izdajalicu, jer s običnima nisam baš uspjevala izdojiti, a ručno mi je zbog problema s rukama prenaporno. Iako mi je već nekoliko prijateljica reklo da se ne gnjavim s izdajanjem, meni je važno da imam zalihu mlijeka kako bih ponekad mogla malo zbrisati, popiti u miru kavu, prolistati novine i napuniti baterije. S obzirom da živim u Zagrebu, a pješak sam u prometu, to bez zalihe mlijeka nije izvedivo.

Ovdje sam skroz zakazala. Izdojila sam, hm, jednom… Naime, moje cice izdajalicu baš ne ljube. Jedino ako bebac preskoči obrok mogu izdojiti pristojnu količinu mlijeka. Zato,kad sam trebala jednom do sad nekamo ići, kupili smo umjetno mlijeko u tetrapakiću i dali ga bebaču. Tako ćemo vjerojatno i ubuduće. Izdajam kad se vratim pa zamrzavam mlijeko i čuvam za kašice.

 

5. Bebu neću uspavljivati dojenjem. Sve je to divno i krasno na početku, ali kad se i za šest, sedam ili devet mjeseci noću budiš deset puta, pitaš se samo – je li moglo drugačije?! Eh, pa to planiram isprobati. Javim je li uspjelo!

Od prvog dana se trudim da ne zaspe na cici. Podojim, otpjevam molitvice i stavim u krevetić. Znao je gunđati po pola sata, ali naposlijetku zaspi. Gotovo dva mjeseca dojila sam svaka dva sata danju i noću, a onda je polako produljivao razmake. Nedavno je dvije noći za redom prvo buđenje bilo nakon šest sati sna. Tada sam odlučila da ako se idućih noći bude budio oko ponoći, nema cice, nego tata mazi. To traje nekih tjedan dana od kojih većinu noći tatina intervencija nije ni potrebna. Cendra ili plače desetak minuta i zaspi. Probudi se obično oko 4h. Sjetila sam se da mi je i curka par puta tako prespavala noć u istoj dobi, a onda se opet počela često buditi. Ja sam mislila da je gladna, a zapravo se budila iz navike…

 

6. Bebu nakon prvih šest tjedana neću smirivati dojenjem. Naime, uvjerena sam da je Ema imala grčeve jer sam joj gurala cicu u usta svaki put kad bi zacendrala. Ona nije mogla podrignuti, puno je bljuckala, jer je uvijek bila prekrcana mlijekom i mislim da joj je to jako, jako smetalo. Beba se može smiriti i maženjem, nošenjem, šuškanjem…

Ovo nije bilo potrebno niti tih prvih šest tjedana. Ionako je dojio svaka dva sata, a u međuvremenu smo se nosili, pjevali, nunali…

 

7. Čitat ću bebi od samog početka, a vjerujem da će i mnoge druge stvari doživjeti ranije, jer će imati velik poticaj od starije seke.

Baš od samog početka ne, jer malene bebe ionako trebaju samo cicu, blizinu roditelja i ljubav. Sad ima skoro tri mjeseca i dva puta smo čitali. Od toga mu je sad zanimljivije kad vježbamo, pjevamo i plešemo. Doći će vrijeme i za knjige.

 

8. Više ćemo šetati, biti mobilniji i u potpunosti iskoristiti period kad je hrana uvijek tu i spremna za konzumaciju!

Nažalost, od kad se on rodio skoro stalno pada kiša ili je promijenjivo vrijeme, šetamo se zato po kvartu i uživamo u našem vrtu.

9. Neću osjećati grižnju savjesti i misliti da oštećujem svoje dijete za cijeli život ako plače pet minuta dok operem zube i toalet. Djeca nisu baš tako osjetljiva.

Perem zube, idem na wc kad trebam ići, čak mi je i kosa u većini svježe oprana. Ne trčim na svaki kme, dajem mu priliku da se i sam smiri. Sjećam se, kad sam posegnula za čašom vode i slučajno zalila kompjutor, on je baš počeo plakati. Ja sam preokretala laptop da voda iscuri i govorila mu sad će mama, samo da spasim laptop… Dok sam ja spašavala komp on se sam smirio… Eto, nisam s prvim znala da se bebe mogu ponekad i same smiriti, dapače, nekad ih svojom intervencijom možemo samo dodatno razdražiti.

10. Vježbat ću čim budem mogla… hm, hm naravno i jesti manje slatkiša. 😀 Obećavam to sama sebi.

Hahahahaha M, da. Dječak ima 11 tjedana, a ja još dosta kila za skinuti. Odlučim ne jesti slatkiše i grickalice, pa za par dana počnem… Vježbanje? Pa za to se uvjeravam da bih bila počela da mi curka nije bila doma tri tjedna zbog bronhitisa. Ali vjerojatno ne bih… Treba raditi na snazi volje. 😀

 

Najteže je na početku. Nakon prva dva tjedna uhvatio me strašan umor i iscrpljenost je bila na vrhuncu. Maleni je dojio svaka dva sata (a i to sam puno rekla) i odlučila sam mu prije spavanja probati dati umjetno mlijeko u nadi da će barem malo dulje odspavati. Kupila bočicu, mlijeko, probali četiri večeri za redom – nula bodova, budio se jednako. I onda je muž pametno rekao da to nema smisla i da bolje da samo doji. I tako, smo nastavili samo dojiti, ali iskreno priznajem, da je dulje spavao na umjetnom mlijeku, vjerojatno bih mu ga nastavila davati. Ono što mi je nevjerojatno i čime sam samu sebe začudila je da sam uspjela prihvatiti da ću i noću dojiti svakih zapravo sat i pol i da sam uspjela u tome čak i uživati. Da, zbilja, jesam. Uvijek sam mislila da žene koje to kažu glume, ali evo i ja sam to doživjela. Uzela bih ga u naručje, dojila, mirisala njegovu kosicu. Ne vjerujem da ću ikad žaliti što se više ne budim svaka dva sata, ali ne mogu reći da mi je to bilo mučenje kako izgleda kad čovjek o tome razmišlja.

Zapravo, najveći izazov od svih je pomiriti zahtjeve malog dječaka i moje četverogodišnje djevojčice. To je ono što zahtjeva najviše snage, tolerancije, smirenosti i tonu živaca. O tome drugom prilikom, kad između svih zahtjeva nađem vremena za pisanje.

A ako želite pročitati što još novopečenim mamama (i tatama) savjetuje više od 600 roditelja iz cijele zemlje, knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe po posebnoj cijeni!

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

 

 

 

 

Moj predivni porođaj – bez dripa – Vinogradska

Oznake

Drip, Porod, Porođaj, Prirodni porod, Prirodni porođaj, Priča s poroda, Rodilište Sestre milosrdnice, Rodlište Vinogradska, Vinogradska

 

 

Rodilište: Sestre milosrdnice/Vinogradska, Zagreb

Trajanje porođaja: Od dolaska u rodilište – 6 sati

Ocjena rodilište 1/5: 3

Ocjena odjel babinjača1/5: 4

Bila je nedjelja, 06.04.. Proslavili smo rođendan naše velike cure u igraonici. Zadnjih tjedana stalno sam govorila da ne smijem roditi prije nego proslavimo njezin rođendan. Popodne su moja velika cura i njezin tajo otišli na još jedan rođendan, koji je isti dan slavila i curica od kumova. Ja sam odlučila ostati doma i pokušati pozvati našeg dečkića da nam dođe čim prije. Na laptopu sam si stavila Olivera i Massima, malo sam plesala i pjevala po kući i onda si napunila kadu sa ugodnom toplom vodom, izvalila se i uživala u opuštanju. Kad su moji došli doma s rođendana već sam bila u pidžami i baš sam bila dobre volje. Na televiziji nije bilo ničega zanimljivog i baš je suprug komentirao kako je dosadno. Ja sam odjednom počela ići piškiti, valjda svakih deset minuta i još sam komentirala kako stalno osjećam nagon za piškiti, a kad odem na wc, izađe mrvica. Bila sam na krevetu kad sam osjetila kao da je nešto u meni puklo i topla voda je počela curiti u velikim količinama.

Svečano sam objavila suprugu da mi je upravo puknuo vodenjak i da večer ipak neće biti tako dosadna! Bilo je oko 11 navečer. On je bio u šoku. Ja sam ustala, ali voda je toliko lila iz mene da sam ga zamolila da donese ručnik da s njim odem do kupaone jer ću inače napraviti bazen od stana.

Voda je bila mliječna i znala sam da je sve ok. Otišla sam se otuširati, izdepilirati i pripremiti za rodilište. Voda je i dalje lila iz mene, pomiješana i sa sukrvicom. Suprug je za to vrijeme poslao taxi po svoju mamu s kojom smo dogovorili da će biti s našom velikom djevojčicom. Ja sam počela osjećati trudove lagane, bili su na neke tri-četiri minute, ali još ne prejaki. No u idućih pola sata su se pojačali i kod svakog truda, voda je curila i curila. Kasnije su mi dijagnosticirali ogroman višak plodne vode. Morala sam se još jednom presvući. Negdje oko jedan u noći, krenuli smo polako prema rodilištu, trudovi su bili malo jači, ali mogla sam normalno hodati. Kad smo sjeli u autu, sjetila sam se da sam zaboravila trudničke nalaze, zdravstvenu i osobnu, uzbuđenje čini svoje… Smotanka, ali glavno da sam imala kekse i vodu da ne budem gladna nakon porođaja. Hahhaha I suprug je bio uzbuđen, stiže nam naš dečkić!

U rodilištu smo pozvonili i ušla sam u ambulantu. Tamo smo riješili podatke i onda sam čekala pregled. Sve sam to već bila prošla i znala sam kako što ide. Liječnik je ušao u ambulantu, nije ni pozdravio. Malo mi je to bilo ružno, ali ja sam bila u svom balonu sreće i baš dobre volje, pa sam zanemarila. Pregledao me ultrazvukom i rekao da imam velik višak plodne vode. Pitao me između ostalog jesam li na što alergična. Ja sam bila raspoložena za šalu pa sam rekla da sam alergična samo na drip. Nakon ultrazvuka uslijedio je i pravi pregled, trudovi su malo usporili što je uobičajeno kad se dođe u bolnicu, bili su na četiri minute. Doktor je rekao da sam otvorena između sedam i osam centimetara i da će to brzo – dat će mi drip i za sat vremena sam gotova. S obzirom da mi je prvi porod bio iznimno težak jer sam sate i sate provela na dripu, već sam u trudnoći odlučila da ću ako ne bude medicinskih indikacija za to – odbiti drip. Tu se doktor naljutio i počeo me plašiti da ugrožavam sebe i bebu. Tražila sam da objasni na koji način, pitala sam zašto je potreban drip ako sam praktički otvorena za porođaj i imam efikasne trudove. Rekao mi je da je takva procedura, a ja sam ga opet pitala postoje li medicinske indikacije za to. Da pojasnim, prije toga potpisala sam onaj papir da pristajem da se napravi sve što treba u slučaju ugroženosti mene ili bebe, dakle, da je zaista postojala nekakva opasnost za nas, on bi mi dao drip bez obzira što ja rekla. Međutim, sve je bilo ok, a ja sam bila jedina rodilja u rodilištu cijelu tu noć i valjda su me se htjeli što prije riješiti. Malo smo se natezali, skoro me i uspio uplašiti, ali onda sam se sjetila izmučenosti i mene i mojeg djeteta nakon prošlog porođaja i ponovila da ako nema medicinske indikacije – ne želim drip. Meni se nikamo ne žuri, to mi je vjerojatno posljednji porođaj u životu i želim svoje dijete dočekati sretna, a ne izmrcvarena. Zato sam morala potpisati još nekakav papir i onda sam mogla u boks.

Trudovi su se uskoro pojačali, ali u usporedbi s dripovskim moji su mi bili mačji kašalj. Prodisavala sam ih i sve je bilo za pet. Jedna mlada babica, jedina za koju mi se čini da je podržavala moju odluku o tome da želim što prirodniji porođaj komentirala je kako uvijek imam osmijeh na licu kad dođe k nama. Suprug joj je rekao da mi nisu još jaki trudovi, a ona njemu da uređaj kaže da imam trudove za porod – pokazivalo je 127 što god to značilo. Mi smo ostali u šoku, oboje se sjećamo kako je to izgledalo prvi put.

Mi smo se super zabavljali. Na radiju je bilo neviđeno dobra mjuza, baš smo si napravili super atmosfericu u boksu. I sad kad čujem neku od tih pjesama baš me vrati u trenutke sretnog iščekivanja.

Onda je došla doktorica koja se isto nije predstavila, ali poznavala sam je s tečaja. Također je komentirala moju odluku da ne želim drip i pokušavala me zaplašiti. Uglavnom medicinsko osoblje se ponašalo prema meni kao da tražim nekakav kraljevski tretman ili ne znam, pet epiduralnih, a samo sam željela roditi bez dripa za kojim nije bilo potrebe. Ja sam se bila još malo otvorila. Ona me pitala što ćemo dalje i ja sam ponovila da mi se nikamo ne žuri ako smo i beba i ja ok. Samo je ljuto rekla da ju zovu kad je glavica na izlazu i otišla. Ipak, oko šest se vratila, pregledala me i rekla da se zbog viška plodne vode beba ne može spustiti u porođajni kanal i da bi trebalo probušiti vodenjak na donjem djelu da iscuri voda. Rekla sam da može, pa su još probušili vodenjak i doktorica je pazila da pritom ne izleti pupčana vrpca s obzirom na veliku količinu vode. Za dvadesetak minuta, počeli su jači trudovi, beba se spuštala u porođajni kanal. Tu mi je suprug odradio lavovski posao u pomaganju. U svakom trudu masirao mi je leđa, a nakon truda me špricao vodom. To mi je toliko pomagalo da nisam mogla vjerovati. Kad bih od bola zaboravila disati kako treba on me podsjećao kako trebam disati. Kad sam osjetila onaj, doslovce životinjski nagon za tiskanjem protiv kojeg ne možeš ništa, rekla sam mužu da ih zove jer počinje izgon. I tu je došla doktorica kojoj sam rekla da bih rado rodila na stolčiću, mada sam znala da mi neće dati. Nije bilo glavne sestre koja je educirana za stolčić i za koju znam da je veliki pobornik prirodnog porođaja. Ona je rekla na tečaju da uvijek možemo tražiti stolčić i inzistirati na njemu. Nažalost, već tada sam znala da osim ako kojim slučajem ne upadnem baš u njezinu smjenu, ništa od porođaja na stolčiću. Liječnici nisu baš tome naklonjeni. Kad se rađa na stolčiću porođajni kanal otvoreniji je kažu za trideset posto. Da, da – trideset posto. Naravno porođaj je lakši za ženu, ali malo nezgodniji za osoblje. I u tome vjerojatno leži problem. Ipak podigli su naslon od kreveta na moju zamolbu i onda sam mogla tiskati. Nisam mogla vjerovati kad je netko od osoblja, ne znam tko točno, rekao: „Evo, već puca.“. Mislim, oni svi tamo stoje i vide što se događa, ne moraš na glas govoriti nešto što ženi u tom trenutku može samo odmoći da lakše rodi.

Bez obzira na sve to, na kolutanje očima, komentare, meni je moj drugi porod bio lagan, predivan, ljudskiji, jer sam si ja, uz pomoć supruga stvorila jedan vakuum oko nas i jednostavno nismo dopustili da nas dotakne neljudskost doktora. Tako se u sedam i 15 u jedno predivno, sunčano travanjsko jutro – rodio se naš veliki dečko! Predivan, s kosicom, težak 3700 i dug 51.

Seka mu je imala pola kile manje, a namučila sam se deset puta više. Doktorica je komentirala kako su mu mama i tata promijenili natalnu kartu, jer se mogao roditi prije pet-šest sati… Sjetila sam se poziva na trudnički tečaj ovog rodilišta:

„Poštovane trudnice, želimo da Vam rađanje bude lijepo i ugodno iskustvo u nježnom skladu s prirodnim životnim ritmom.“.

Nažalost, u Hrvatskoj, osim u rijetkim rodilištima i ako slučajno rađate baš u smjeni koja je naklonjena prirodnom porođaju isti možete i dobiti. Za kraj boravka u rodilištu dali su mi poseban poklon – šivanje bez injekcije protiv bolova. Pretpostavljam za kaznu jer sam se usudila zatražiti nešto na svom porođaju. Bilo je još nekih situacija, ali neka ostane na ovome. Uz pohvalu sestrama za bebe i dojenje na odjelu babinjača koje zaista daju sve od sebe. Nadam se da će se do vremena u kojem će moja djevojčica poželjeti postati mama stvari promijeniti. Da će žena u hrvatskom rodilištu moći dobiti epiduralnu ako to želi, prirodni porođaj ako to želi, da će moći roditi u kadi, ili na stolčiću ili u drugom položaju u kojem je njoj, a ne drugima najlakše. Znate zašto? Zato što svaka od nas kroz svoju plaću u radnom vijeku uplati desetke tisuća kuna za zdravstvo pa bi bilo pošteno da rodimo dostojanstveno, onako kako je nama lakše. I da to ne ovisi o nečijoj dobroj volji. Možda bi onda bilo manje žena koje svoj porod pamte kao mučenje, umjesto kao predivan trenutak u kojem su primile u svoje naručje dijete koje su čekale devet mjeseci. I koje se zbog straha odlučuju – ne imati drugo dijete. Nažalost, mnogo je, takvih. I tko im može zamjeriti.

Marina Knežević Barišić

Ako želite pročitati što mamama (i tatama) savjetuju roditelji knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe.

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

 

 

 

 

 

 

Želite s drugim mamama (i tatama) podijeliti svoju priču s porođaja? Pošaljite je na mail mamaznanajbolje@gmail.com. Priča uz opis mora sadržavati i sljedeće:

Rodilište:

Trajanje porođaja:

Ocjena rodilište 1/5:

Ocjena odjel babinjača1/5:

Vaše ime ili nadimak kojim želite da potpišemo priču.

 

 

 

 

Kako se rodio Eric – Još jedno iskustvo iz rodilišta u Rijeci

Pet dana prije termina me muž vozi u Rijeku, jer nisam imala pravo na besplatan porod u Sloveniji ( gdje sam se udala i živim…samo sam zaposlena u Hrvatskoj). Na moju žalost sam u Rijeci ostala 10 dana, jer sam Erica prenjela 5 dana…kad te krene…

21. 7 u 3:00 je krenulo…..ležala sam na ljevom boku i krenuli su lagani bolovi u donjem djelu leđa. Pogledala sam na sat i ponavljali su se svakih 15 minuta. Nisam htjela paničariti…ležala sam tako sat vremena, otuširala se i probudila svoju kumu i rekla da mislim da je počelo!

Ivana se isti čas probudila, spremila i za 5 minuta smo bile ispred rodilišta. Tek kad sam došla do prijemnog šaltera sam počela osjećati lagani strah i nelagodu. Sestra nas je uputila na neki kat…ne sjećam se da li je bio 3. Ili 4. Došle smo do vrata od ordinacije , gdje me je preuzela druga sestra i rekla da kuma mora otići a da ja idem na pripremu za porod.

Obukla sam bolničku spavaćicu, sestra me je odmah prikopčala na ctg…..tu sam ležala nekih sat vremena s obzirom da trudovi nisu bili jaki. Nakon toga je usljedio pregled od dežurne doktorice koja  i nije baš bila nešto pretjerano ljubazna i nježna. Rekla mi je da sam otvorena 1 cm…i da imam još vremena.

Sestra  me je zatim preuzela, obavila klistir i ja odlazim u predrađaonu. Tamo sam za društvo dobila loptu kako bi se brže otvarala…i jesam jer već kod drugog pregleda koji je usljedio dva sata nakon prvog sam bila otvorena 3 cm. Ponovno se vraćam u predrađaonu gdje me sestra obavještava da je zvao muž i da je izrazio želju da bud prisutan na porodu. Bila sam iznenađena jer o tome uopće nismo razgovarali. U međuvremenu sam ja i zaspala …trudovi su bili podnošljivi.

Sestra  me budi i govori: „o gđo. Murtič, pa kakvi su to trudovi kad vi spavate k’o top. Ajmo opet na pregled , pa ćemo vidjeti što ćemo s Vama!“ Na pregledu ništa novo. I dalje otvorena 3 cm…trudovi ništa jači a ja sve umornija od tog tramakanja.

Dolazi suprug i tada me šalju na kat niže gdje dobivam neku injekciju za brže otvaranje…..i trudovi su tu počeli biti jači. Sestra opet dolazi po mene i vodi me na pregled kod drugog doktora koji me konačno šalje u rađaonu jer sam otvoren 5 cm. Ulazim u lift sa sestrom i pitam : „Da li će boljeti?!Na što me ona pogledala i rekla:“Ma neće to biti ništa tako strašno, brzo će sad biti sve gotovo. Za sat vremena ćete vi imati svoje djete kraj sebe.“ I nažalost nije baš bilo tako.

Čim sam ušla u rađaonu novi doktor odmah daje upute babici da mi da drip i da nema više  skakanja po lopti…..tu počinju moje noćne more i borbe za nepodnošljivim bolovima koje je gledao samo moj muž jer doktora nigdje a babica tu i tamo uleti pogledati ctg bebe i zbriše.

U jednom trenutku  ulazi babica i jedan doktor – pripravnik koji  mi probija vodenjak , diže noge na nosače i kaže da tiskam…ja tiskam ali ništa se ne događa…..opet se vraćam na bok i čekam…..

Drip su povećali do maksimuma ali moj Eric ne želi van!  Muž me bodri i govori da dišem i da ga stisnem čim jače za ruku….već je prošlo 21:00 sat . U tom trenu ulazi opet babica dolazi do ctg-a i zove doktora da brzo dođe…ja sva zbunjena gledam što se događa , ništa mi nije jasno….

Doktor me pregledava i čudno gleda, zove primariusa…dolazi primarius koji me isto pregleda , pogleda me i u tom trenutku sam pukla počela se derati i vrištati da me šalju na carski jer će mi ubiti djete! Na to mi je primarius rekao da se smirim i da moram na hitan carski jer se Ericu pupkovina omotala dva puta oko vrata. Muža su ostavili u hodniku a mene hitno u salu……uspavali me i što je još gore u toku operacije sam  u jednom trenutku osjetila kako me doktor šiva i probija iglu kroz moju kožu…nisam mogla micati ni rukama ni nogama a oni me kolju…..u jednom trenutku je bol opet nestala i već me je sestra budila i rekla da idem na intenzivnu.

Rodila sam u 21:45…..sva izmučena i zbunjena, molim sestru da mi samo kaže da li mi je djete živo i zdravo. Dežurna sestra je nazvala odjel i pitala za mog Erica i rekli su joj da je Eric zdrav i živ dječak i da spava i neka se odmorim. Pokušala sam spavati ali od bolova nije išlo.

Erica sam vidjela tek ujutro na pet minuta  i opet drugi dan….

Bila sam sretna da je sve konačno iza mene i da ću konačno mići uživati sa svojom malom obitelji.Oporavak od operacije je brzo tekao  ali su traume sa poroda još uvijek tu negdje. Vjerujem da sam imala veću potporu babice i da je bila malo pristupačnija da bi mi bilo lakše ali nije…….

Evo i druga beba je na putu i opet ću morati za Rijeku…nadam se samo da ću imati više sreće.

Nusreta Fazlić Murtič

A ako želite pročitati što još novopečenim mamama (i tatama) savjetuje više od 600 roditelja iz cijele zemlje, knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe po posebnoj cijeni!

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

 

Želite s drugim mamama (i tatama) podijeliti svoju priču s porođaja? Pošaljite je na mail mamaznanajbolje@gmail.com. Priča uz opis mora sadržavati i sljedeće:

Rodilište:

Trajanje porođaja:

Ocjena rodilište 1/5:

Ocjena odjel babinjača1/5:

Vaše ime ili nadimak kojim želite da potpišemo priču.

Supermame!

mamaznanajboljeitata

Ako ste mama sigurno ste susreli barem jednu takvu, ako ste trudnice, budite sigurne, ni vas neće zaobići supermame. Ma znate ih, one su savršene, i njihova djeca također.

One su dobile samo osam kilograma u trudnoći, rodile su za čas i odmah zaboravile bol kad su ugledale svoje zlato. Po onim primjercima s kojima sam se ja susretala postoje dvije osnovne vrste savršenih mama.

Prva je supermame svetice.  To su one koje tvrde da:

– su sve mame koje su uzele epiduralnu sebične

– uživaju u tome da im dijete od sedam mjeseci visi na sisi svakih pola sata (čude se jer ne prihvaća dohranu… pa kako i bi kad je sito???!!!!)

– im ne smeta što stalno nose svoje djetešce koje ima deset kila

– je slatka bol u leđima koja je posljedica nošenja djeteta od deset kila

– uživaju u 16 noćnih buđenja

– ne živcira ih…

View original post još 518 riječi