Dosada je podcijenjena

Oznake

dijete, Djeca, Edukativna igra, igra, Mama, Odgoj, Razvoj djeteta, Tata

Crtići, video-igre, mame i tate koji neprestano smišljaju nove aktivnosti kako bi zabavili i educirali svoje dijete, more izvanškolskih aktivnosti…

Najmlađi članovi društva danas često imaju dane pretrpane kao top menadžeri.

Dnevni rasporedi mnoge djece izgledaju tako da dan provedu u vrtiću ili školi, nakon čega slijede bezbrojni treninzi što oni sportski, što umni. I tako pet dana u tjednu, a neki čak i vikendom. Gdje je u tome slobodno vrijeme, vrijeme za obitelj, trenuci kad ste zajedno iako svatko radi nešto svoje?

U silnoj želji da dijete napreduje, dobije poticaj koji je svakom djetetu potreban za razvoj često se pretjeruje.

Mnoge djevojčice i dječaci već su u najmlađoj dobi premoreni, neispavani, kronično umorni ili nemirni.

U trci za tko zna čim, mnogi zaboravljaju da su mirne aktivnosti poput čitanja i crtanja, nestrukturirana igra i dosada jednako važni za svako dijete.

Kada dijete ima slobodno vrijeme za sebe, kada je samo sa svojim mislima, to mu daje priliku da bude kreativno.

Možda će izumiti papirnatu raketu, otkriti neki skriveni talent ili proučavati bube u dvorištu, a to ne mogu ako nemaju vrijeme slobodno od strukture.

Iz iskustva s mojom djecom, naučila sam mnogo, ali evo što smatram najvažnijim:

• od malih nogu umjesto ekrana poticati kod djece ljubav prema mirnim aktivnostima koje traže koncentraciju kao što su čitanje, crtanje ili slaganje kockica i slagalica
• dio dana posvetiti samo njima kroz zajedničku igru, čitanje, edukativne aktivnosti
• dio dana ostaviti ih na miru i pustiti ih da budu sami sa svojim mislima
• poticati ih na igru s vršnjacima koja nije uvijek pod budnim okom roditelja (ili barem da oni misle da je tako).

Kad se djeca žale da im je dosadno, roditelji ne trebaju tražiti način kako bi ih zabavili, nego im reći da vjeruju u njihovu sposobnost da se sami zabave i jednostavno ih pustiti. Oni to mogu.

 

Ako želite pročitati što mamama (i tatama) savjetuju roditelji knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe.

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

Oglasi

Ljubomora i ljubav

Oznake

blog za mame, blog za mame i tate, blog za roditelje, bratska ljubav, dijete, Druga trudnoća, drugo dijete, ljubomora, ljubomora na bebu, ljubomora na bracu, ljubomora na seku

Moj dječak ima deset mjeseci. Moram priznati da je s drugim sve to nekako brže prošlo. Nisam se ni okrenula, a prošlo je onih prvih nekoliko, vrlo zahtjevnih mjeseci. Nakon drugog porođaja oporavak mi je bio mnogo brži. Osim što je porođaj (iako puno dulji od prvog) bio lakši, rekla bih da je to zato jer sam znala kako to izgleda, što mogu očekivati i kako ću se osjećati. Nije bilo kao nakon prvog porođaja onog osjećaja da te netko katapultirao u svemir i da pojma nemaš što ćeš i kako sada.

No, ipak, prvi mjeseci su uvijek teški. Porođaj je ipak porođaj, dojenje svakih sat i pol dva danju i noću, plus, tu je i starije dijete. Zapravo, više od porođaja, dojenja i toga kako ću se snaći s drugom bebom, više me brinulo kako će moja djevojčica sve to proživjeti. Prvo, nismo se nikada odvajale na dulje od dan, dva. Drugo, naviknula je da se dosta bavimo s njom, a sad je tu i braco. Bilo je neobično tih prvih tjedana. Trebali smo se i mi veliki naviknuti da smo roditelji dvoje djece, a kamoli ona sa svojih četiri godine. Bracu je odmah zavoljela, baš ga je puno mazila, ljubila. Njezina ljubomora ispoljavala se uglavnom prema nama roditeljima. Naša curka koja je zbilja dobro dijete, postala je mala durica. 😀 Bilo je lupanja vratima (pogled u pubertet, hahaha), odgovaranja… Trudili smo suprug i ja jako da se ne osjeti zapostavljenom. Uvijek se sjetim kako smo jednom ležali u njezinom krevetu, braco visi s cice, ja nju grlim i čitam joj knjigu. Najzahtjevnije mi je bilo kad bi suprug išao na put, posebno večernji dio.

Često sam se željela baciti kroz prozor. 😀 Srećom, živim u prizemlju.

Svaku put – ja pokušavam uspavati sina na cici, a ona bi se baš tada igrala nečega. Osmislila je neku igru u kojoj je ona maca koja je došla s mjesta gdje su bile poplave (taman su bile aktualne) i to bi se obavezno igrali kad sam ja htjela uspavati malenog. Uglavnom, iako mi je tada to zbilja smetalo, na kraju je ispalo dobro. Bracek se naučio uspavati sam u krevetiću, jer je seka sabotirala uspavljivanje dojenjem. 😀

Onda je nastupilo jedno razdoblje kad smo pomislili da je sve ok, da je prihvatila bracu, a onda drama na najjače. Svaku večer kad bismo je stavili spavati, počela bi po deset puta izlaziti iz sobe, plakati, užas. Jednu večer je bila takva histerija da smo mislili da ćemo morati potražiti savjet psihologa u vrtiću. To smo na kraju riješili s maženjem i dogovorom da može jednom izaći. Izljubili bismo se i onda bi je ponovno ušuškali i prošlo je hvala Bogu.

Mislim da je važno da starije dijete zna da to što je dobilo bracu ili seku nikako ne znači manje ljubavi i pažnje za njega. Mi imamo sreće da su svi naši prijatelji i rodbina pazili kad dođu da se ona ne osjeti manje važnom.

Također, svjesno ili nesvjesno, svi mi kad dođe nova beba, starije dijete promatramo kao puno veće i možda pred njega stavljamo prevelike zahtjeve.

Osim toga, roditelji često smatraju da dijete ne smije osjećati ljubomoru, da mora voljeti bracu ili seku odmah. Oni imaju pravo osjećati ljubomoru, kažnjavanje zbog ljubomore i sl. Naravno, to ne znači da dijete može bez posljedica udariti bebu, tu je potrebno mnogo razgovora i postavljanja granica, ali nemojte gnjaviti dijete da ljubi ili bazi bebu ako to ono samo ne radi.

Dobro je prije nego beba dođe razgovarati s djetetom, čitati knjige u kojima netko dobije bracu ili seku, reći kako je dobro jer je ta i ta prijateljica ili prijatelj dobio bracu/seku i sl. Prijateljica mi je dala dobar savjet da braco donese seki poklončić. Tako, kad su suprug i curka došli po nas u rodilište dobila je od brace malu knjižicu i još neke sitnice. To ju je jako razveselilo.

Sin je sada već dosta aktivan, puže, hoda uz namještaj. Sad dolazi onaj dio kad joj zna smetati. Ona crta, on dođe, želi uzeti bojice i sl. Tu nikada ne govorimo da ona mora popustiti zato jer je on mali. Uzmemo ga i odnesemo do njegovih igračaka. I ona je mala osoba koja ima neke svoje interese i pravo na svoj prostor. Također, ono što smo joj često naglašavali jest kako ona zna recimo kako se obući, da zna sama namjestiti krevet, jer je ona TAKO velika curica, a braco je mali, ništa ne zna, sve mu moramo mi. Jako si je bila važna zbog toga što sve ona zna, a braco ništa.

Sada smo se već svi skupa priviknuli da nas je četvero. Ona mi puno i pomogne kad je s nama doma jer je braci jako, jako zabavna. Nasmijava ga, dodaje mu dudu, čita mu priče, baš uživamo.

Naravno ne svaki put. Ima i dana kad poželim pobjeći od kuće. 😀 Srećom, sve je manje takvih dana.

Koliko voli bracu možda najbolje opisuje jedna anegdota. Maleni je cendrao i cendrao, a ja sam bila baš umorna od naporne noći. I velim mu da ne cvili, da sam umorna. A moja curica meni: „Mama, on je samo beba i ne zna ništa. Ne smiješ mu tako govoriti. Možda ga bole zubići, on samo želi svoju mamu.“. ❤

Marina

Ako želite pročitati što mamama (i tatama) savjetuju roditelji knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe.

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

Parmezan za bebe gurmane – dohrana na talijanski način! :-)

Oznake

Biti mama u Italiji, blog za mame, blog za mame i tate, blog za roditelje, Dohrana, Dohrana parmezan, Dojenje, Italija, Mama zna najbolje i tata, Mame u svijetu, Porodiljna naknada, Priča s poroda, Priče iz inozemstva, Vrtić

Maja u Italiji živi već osam godina. Nakon puno godina ljubavi na daljinu u Toscanu se preselila zbog tada dečka, a danas supruga, čim je u ruke dobila diplomu Sveučilišta u Zadru. Živi u malom gradiću Anghiari i radi u turističkoj zajednici. Razlike u mentalitetu kaže, postoje, ali ipak nisu značajne pa se brzo prilagodila. Prije devet mjeseci postala je po prvi puta majka i to predivnog dječaka Nicole. Kakva je zdravstvena skrb o trudnicama u Italiji? Zahvaljujući internetu imala sam priliku usporediti zdravstvenu skrb o trudnicama u Hrvatskoj i Italiji, gdje svaka regija ima svoja pravila. Ovdje u Toscani se dugo čeka ako na prvi pregled ideš preko socijalnog tako da većina žena ide privatno, barem taj prvi put. Privatni specijalistički pregledi jako su skupi. Sa ultrazvukom se cijena penje i preko 100 eura. Od ginekologa se dobije potvrda da si trudna i s njom se ide u javnu bolnicu gdje preuzimaš svoju trudničku knjižicu. U njoj se nalazi niz informacija o besplatnim pregledima i pretragama kroz trudnoću i niz uputnica koje trgaš za pojedine preglede. Jednom mjesečno rade se krvna slika i pretrage urina, ultrazvuka su tri, s tim da je najvažniji onaj u dvadesetom tjednu, kao i u Hrvatskoj. Predviđeno je testiranje na trudnički dijabetes, a pred sam porod, i na određene bakterije u rodnici. Osim tih besplatnih pregleda, većina trudnica se odluči i na neinvazivni duo test u 12. tjednu trudnoće radi utvrđivanja vjerojatnosti za genetske anomalije. Ako rodilja ima preko 35 godina, taj test postaje obvezan i besplatan. Kako je izgledao porođaj i boravak u talijanskoj bolnici? Osoblje je odavalo dojam stručnosti i bili uglavnom ljubazni. Cijelo sam vrijeme imala dojam da sam u dobrim rukama i sva moja pitanja u toku boravka u bolnici dobivala su odgovor. Epiduralna je besplatna i čak je i preporučuju ženama. No obavezan je dvosatni tečaj o pozitivnim i negativnim efektima epiduralne, kao i niz pretraga krvožilnog sustava i srca, kao i potpisana izjava da nisi pušač, da u obiteljskoj anamnezi nemaš određenih bolesti itd. Na porodu cijelo vrijeme uz rodilju može biti muž ili neka druga osoba po želji. Uz mene su bili i muž i rodica po zanimanju medicinska sestra. Sa sobom se u rađaonu može ponijeti i čokoladice za energiju i voda, pa čak i glazba, ako rodilja želi. Nakon poroda dijete se čim prije stavlja na dojku, a u sobi je s mamom 24 sata na dan. Bez obzira na rooming in, ako majka želi, može dijete dati sestrama na brigu da se odmori par sati. Nitko na to ne gleda poprijeko. Je li uređena skrb za žene nakon porođaja? Postoje li patronažne sestre? Patronažna sestra dođe dan nakon sto žena dođe kući s djetetom. Meni je došla patronažna koja je vodila izvrstan besplatni tečaj za trudnice. Nakon poroda sam sumnjala u dostatnost mog mlijeka za bebu, lijepo me je umirila i pokazala nekoliko dobrih položaja za dojenje. Bila je samo jednom, ali da je bilo potrebe došla bi i više puta na moj poziv. Postoji li podrška zajednice kroz grupe za dojenje ili nešto slično tome? Kakav je stav o dojenju u Italiji? Dojenje se jako potiče. Naravno, izbor je na majci, ali ako žena želi dojiti, sustav je na njenoj strani. I to već u rodilištu, samom činjenicom da je dijete uglavnom s majkom u sobi baš zato da bi moglo sisati na zahtjev. U Italiji se prvih par mjeseci preporučuje dojenje na zahtjev, a o adaptiranom mlijeku nitko mi nije rekao niti riječ. Nažalost, iskustva mojih hrvatskih prijateljica govore suprotno: mladim se majkama nekad i bespotrebno, po mom mišljenju, nudi adaptirano mlijeko kao rješenje. Usudila bih se ići korak dalje i reći da bi bilo bolje da ih se educira o skokovima u razvoju, kada bebe češće traže dojenje i zakonu ponude i potražnje i tome kako se zapravo proizvodi majčino mlijeko. Kako su uređeni rodiljni dopust, postoje li naknade i kakve su?

Rodiljni dopust traje sveukupno pet mjeseci otkad trudnica ode na rodiljni dopust pa na dalje. Ja sam otišla na rodiljni mjesec dana prije poroda i vratila se na posao kad je malecki napunio četiri mjeseca. Dobiva se 80% od neto plaće. Teoretski, može se produljiti dopust na još tri mjeseca i tada se dobiva samo 30 posto plaće, ali poslodavci nisu blagonakloni toj opciji pa ju žene izbjegavaju. Žene rijetko ostaju doma kao kućanice nakon poroda. Neke zbog financijskih razloga, a neke zbog osobnih. Kod mene je i jedno i drugo igralo ulogu.

Kako je uređena zdravstvena skrb za djecu?

Zdravstvena skrb za djecu je besplatna sto se tiče pregleda, a plaćaju se lijekovi. Za razliku od hrvatskih pedijatara, ako je dijete bolesno, talijanski pedijatri dolaze u kućnu posjetu, osobito u sezoni gripe. Na redovne preglede se ide k njemu u ordinaciju. Moj pedijatar je dostupan na mobitel 24 sata dnevno. Na dane sam ga toliko puta zvala da sam mislila da mi ne gine optužba za uhođenje. 😀 Često mi isprinta word dokumente koje sam priprema: o ponašanju u slučaju povišene tjelesne temperature, proljeva, o dohrani itd. Bas nekidan je malenome dijagnosticirao bronhitis i pokazao mi cijelu powerpoint prezentaciju o bolestima dišnog sustava kod djece. Cijepljenje nije obavezno, ali većina ljudi cijepi djecu. I za to sam dobila niz letaka i korisnih linkova za internetske stranice i to s informacijama – i za i protiv. Moje osobno mišljenje je da djecu treba cijepiti barem protiv ovih najopakijih bolesti koje mogu biti opasne za život. Kakve su smjernice za dohranu beba? Po čemu se razlikuju od naših? Dohrana ovisi o puno faktora, najviše o veličini djeteta. Kako je Nicola bio velik u odnosu na talijanske vršnjake, preporučeno mi je da sa dohranom krenem kad navrši pet mjeseci. Nisam poslušala jer po po mom mišljenju ničim nije pokazivao da mu je potrebna. Spavao je cijelu noć, nije osobito reagirao na hranu koju bi mi jeli i općenito je odlično dobivao na težini.  Sa dohranom, ako izuzmem onih par žličica voća dnevno, smo započeli s navršenih sedam mjeseci. Preporuka je napraviti biljnu juhu od krumpira, mrkvice i tikvice (odmah nekoliko namirnica), usitniti štapnim mikserom i u nju dodati kukuruz, proso ili rižu za početak. Za ručak se u kašu doda i malo mesa zbog željeza i proteina, za večeru u istu kašu malo sira. Naravno, tu je i nezaobilazna žličica maslinovog ulja. Ono što me osobito čudilo jest preporuka da se u kašicu doda i žličica parmezana jer je bogat kalcijem. U početku to nismo radili, tek u zadnje vrijeme dodam malo parmezana. Kasnije se može tu biljnu juhu obogaćivati sa svim i svačim, a od osmog mjeseca uvodi se i gluten pa se može kombinirati i s grisom i raznim žitaricama. Za međuobroke se do navršene prve godine života preporuča majčino mlijeko ili jogurt za zajutrak i poslije ručka, a za doručak voće. U početku samo jabuka i kruška, kasnije postupno i ostalo voće. Jaje i kravlje mlijeko se ne preporuča prije navršene prve godine. S koliko mjeseci/godina obično klinci u Italiji kreću u jaslice? Ako je majka zaposlena, djeca obično kreću u jaslice sa četiri mjeseca. Jaslice primaju djecu već od tri mjeseca starosti. Nekima se to može učiniti okrutno, ali iz osobnog primjera mogu reci da se Nicola i njegovi prijatelji iz grupe sasvim lijepo snalaze. Recimo da nisu djeca ta koja placu i prave probleme, već majke. Majke mogu donijeti i svoje izdojeno mlijeko bez problema. Jaslice su prilagođene tako malenoj djeci. Imaju podno grijanje i strunjače i sav je namještaj prilagođen djeci i njihovom motoričkom razvoju. Kad je vaše dijete krenulo u jaslice i kako izgledaju dani u talijanskom vrtiću? Nicola je krenuo sa navršenih šest mjeseci, ali samo zato što su ga mogli čuvati moj muž, djed i baka dok sam radila jer su vrtići ljeti zatvoreni. Sudbina je htjela da mu je baka teta u vrtiću tako da nije bilo potrebe za velikim prilagodbama. Inače se djeca uvode u vrtić postupno, jedno po jedno dijete u razmacima od deset dana koliko je predviđeno za prilagodbu. Kroz tih deset dana majka je u prvo vrijeme s djetetom, pa ode na sat vremena, pa na dva sata. Zadnjih par dana mama je odsutna, ali dostupna u roku od pet minuta. Ne znam sto o tome kaže zakon, ali Nicola je u grupi do 18 mjeseci sa desetoro djece, tete su dvije, a pomažu im još i dvije djevojke koje nisu školovane tete. U vrtić djeca moraju stići do 9:30. U 11:30 daju im ručak ovisno o tome na kojem su stupnju dohrane – mlijeko ili kruta hrana. Neka djeca u vrtiću borave do 13h, neka do 16h. Oni koji su vrtiću do 16h tamo i spavaju, imaju i međuobrok kad se probude. Jogurt ili voće, ovisno o tome sto majka želi. Nicola je u vrtiću do 16h. Cijena je 350 eura na mjesec za boravak do 16 sati. Koje ste zanimljive razlike uočili kad je riječ o roditeljima s djecom? Jedna zanimljiva stvar koja mi je bas upala u oči je to sto su se svi čudili mom izboru da prvih mjeseci Nicola bude s nama u sobi. Talijani već po rođenju djecu stave u vlastitu sobicu. Tek rođenu bebu bas tako naglo fizički odvojiti od mame, ni slučajno nije bila moja opcija. Na kraju kad smo ga zbilja prebacili u sobicu, mužu je bilo jako žao. Nije bilo problema, Nicola je od rođenja neuobičajeno dobar spavač – uglavnom spava bez noćnih buđenja. A neke stvari su iste i ovdje. Nepoznatim ženama je prvo pitanje dojim li i ako da, do kad mislim dojiti što mi je malo smiješno. Još na temu dojenja, bez problema se diskretno može dojiti u javnosti gdje god da se nađeš.

Ako želite pročitati što mamama (i tatama) savjetuju roditelji knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe.

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

Život na sjeveru

Oznake

Biti mama u Norveškoj, blog za mame, blog za mame i tate, blog za roditelje, Mama zna najbolje, Mame u svijetu, Norveška, Odgoj, Porod, Porođaj, Priča s poroda, Priče iz inozemstva, Prodiljna naknada Norveška, spavanje u kolicima, Trudnoća

Nordijske zemlje u mnogočemu se uzimaju za primjer u cijelom svijetu. Njihov obrazovni sustav je superioran, njihova djeca rano se osamostaljuju, prava radnika se poštuju, posao lako pronalazi. Prosječna plaća u Norveškoj je oko 26 tisuća kuna. Da, dobro ste pročitali. Prosječni Norvežanin zarađuje više od hrvatskog premijera i predsjednika. No nisu velike samo plaće nego i troškovi.

Za usporedbu, kruh između 20 i 30, litra mlijeka 25 kuna, kava stoji 30 kuna, a najam dvosobnog/trosobnog stana, ovisno o kvartu od 12 do 15 tisuća kuna, pa i više. Zanimljivo, kaže mi moja sugovornica Darja, pelene su valjda jedina stvar koja je u Norveškoj povoljnija. Sve to utječe na razlike i u drugim poljima života. Stavanger je treći po veličini Norveški grad, ujedno jedan od najskupljih gradova za život na svijetu, a dom je obitelji Holm. O tome kako izgleda život roditelja i djece u Norveškoj, razgovarala sam s Darjom Holm, mamom dvojice dječaka, koja sa suprugom i djecom živi upravo u Stavangeru.

Pretpostavljam da se već u trudnoći mogu primijetiti razlike između Hrvatske i Norveške. Kako izgleda liječnička briga o trudnici u Norveškoj?

Poprilično je drugačija od one u Hrvatskoj. Kad žena sazna da je trudna, prvo se javi svom liječniku opće prakse. Prvi „pregled“ je obično sa cca 8 – 9 tjedana i sastoji se od popunjavanja formulara (list papira u više kopija koji se nosi na svaki pregled, ekvivalent trudničkoj knjižici koja ovdje ne postoji) s općenitim pitanjima tipa datum zadnje mjesečnice, prijašnje trudnoće i način poroda, neki osobni podaci, vadi se krv radi određivanja krvne grupe, hemoglobina i testiranje na neke bolesti.

Ne znam kako je sad u Hrvatskoj, ali u Norveškoj se posjet liječniku plaća. U trudnoći žena ima pravo na besplatnu njegu. Iako moram priznati da mi to baš nije potpuno jasno, jer mi je u nekim slučajevima rečeno da je besplatno samo ono sto je direktno vezano za trudnoću, a u drugom slučaju da je besplatno sve. Pitala sam o tome svog liječnika opće prakse, jer što meni znači što recimo bronhitis nije tipična boljka za trudnoću, kad ja ne mogu dobiti neke lijekove koje bi mogla uzeti da nisam trudna, znači zato sto sam trudna neće me gledati kao da nisam – prema tome, po nekoj logici trebala bi imati besplatnu zdravstvenu skrb.

Zdravstveno osiguranje pokriva samo jedan ultrazvuk u trudnoći i on se radi između 18. I 20. Tjedna trudnoće. I to je sve. Nikakvih vaginalnih pregleda tijekom trudnoće nema, ukoliko ne postoje indikacije za isti.

Trudnoću u Norveškoj vode babice koje su visoko obrazovane. Njima se odlazi na redovne preglede koji se sastoje od mjerenja tlaka, kontrole urina i odgovaranju na sva pitanja koja imate. Obično se pokrije i neka tema, jednom je to porod, drugi put dojenje… Postoji opcija privatne babice koju treba platiti, ja sam se odlučila za tu opciju jer sam se htjela uvjeriti svaki mjesec da bebica dobro napreduje i da je sve u redu. Tako sam svakih mjesec dana imala ultrazvuk (uvijek preko trbuha), provjeru tlaka, urina, odgovore na sva pitanja koja me more, kako je trudnoća odmicala razgovore o porodu, opcijama, dojenju…

Ne znam iz osobnog iskustva, ali čula sam da se testovi na anomalije ovdje uopće ne rade. Navodno su zabranjeni, pa cure koje to žele, odlaze u inozemstvo. Obzirom da mi je donekle poznata procedura u Hrvatskoj, a preko Facebooka se družim sa puno cura iz Hrvatske, naravno da sam bila zabrinuta oko stvari koje se u Hrvatskoj provjeravaju, a ovdje ne. Ali eto, prošlo je sve u redu.

Odlučuju li se žene u Norveškoj za porođaj kod kuće? Kako to izgleda? Vi ste ipak odlučili roditi u bolnici. Zašto?

Poznajem osobno dvije cure koje su se odlučile za porod kod kuće, ali one nisu Norvežanke. Postoji velika internacionalna zajednica na Facebooku – mame u Stavangeru koje nisu Norvežanke. Ima ih iz svih krajeva svijeta. Jedna od te dvije cure je stvarno i rodila kod kuće, dok je drugu uhvatila panika kad je sve krenulo pa su ipak otišli u bolnicu.

Ja sam odlučila roditi u bolnici jer se tamo osjećam sigurnije. Za slučaj da, ne daj Bože, nešto pođe krivo, tim osoblja i sva aparatura su spremni. A krenulo je krivo, na oba moja porođaja. Prvi je bio iznimno dugačak i iscrpljujući. Moj prvi sin je rođen uz pomoć vakuuma, a drugi porod je prošao super, ali sam izgubila puno krvi i ostao je komadić posteljice u maternici pa sam dva sata nakon porođaja završila u općoj anesteziji na kiretaži. Plus, htjela sam epiduralnu. 😉

Opcija koju sam ja odabrala izgleda ovako. Nekoliko tjedana prije termina dobije se termin u bolnici gdje se riješi sva papirologija.

Tako da kad porod krene, ne treba ispunjavati nikakve papire. Postoje dva načina – prirodni i uz medicinske intervencije (tipa epiduralna). To su dva odvojena odjela. Kad porod krene, prvo se nazove i kaže da stižete. Kad dođete u bolnicu, smjeste vas u sobu u kojoj će se odvijati sve faze porođaja. Suprug ili bilo tko drugi smije prisustvovati cijelom događaju. Znači, od kad dođete u bolnicu, dok sa bebicom ne idete doma. Pratnja je u normalnoj odjeći. Ne mora imati nikakav tečaj. Uopće ne razumijem zašto bi suprug morao proći tečaj? Pa ne vodi on porođaj…

Odnos prema rodilji u bolnici je fenomenalan. Od trenutka kad stignete, vi ste najvažniji.

Porod vode babice. Dođu u sobu svako toliko da provjere kako napredujete. Ostatak vremena ste sami s partnerom. Smijete jesti, piti, šetati. Klistir nije obavezan, ali ja sam ga tražila oba puta.

Nitko vas ne brije, niti ne pokušava. Imate vlastitu kupaonicu u sklopu sobe. Me morate nositi ništa od doma, praktički sve što trebate imate u ormaru u sobi.

Svaki pregled vam se najavljuje, svaki put pitaju da li se slažete sa pregledom, ništa od lijekova se ne daje rutinski i za sve vas pitaju dopuštenje. Sve vam se objašnjava, odgovara se na svako vaše pitanje. Ako vam se vrišti, možete vrištati, nitko vas neće krivo gledati ili prigovarati zbog toga.

Nitko neće vikati na vas, biti grub ili davati neukusne komentare.

Od kad se bebica rodi, može biti sa vama u sobi 24/7. Ovisno o tome na koji način ste rodili i kako je išao sam porod, oporavljate se ili u hotelu koji je u sklopu bolnice, gdje ste sami (s partnerom uz nadoplatu) u sobi ili ako je bilo nekih komplikacija, smješteni ste u sobi sa 2 kreveta i ako je gužva, dobit ćete cimericu. Plahte, ručnici, nepropusne podloge, spavaćice i sve ostalo što je potrebno rodilji nalazi se u ormaru. Ništa ne morate donijeti. Možete zadržati svoju privatnost navlačenjem zavjesa oko svog kreveta. Babice su na raspolaganju 24/7. Posjete su dozvoljene cijeli dan. Jedete u kantini i hrana je dobra. Nakon tri dana, ako je sve u redu, idete doma. Nakon prvog poroda ostali smo sedam dana, jer je malac bio na intenzivnoj (infekcija), a nakon drugog ostali smo pet dana jer sam se ja dugo oporavljala. Ako je sve u redu i ako želite, bolnicu smijete napustiti već nekoliko sati nakon poroda.

Koliko oznosi porodiljna naknada u Norveškoj?

Može se izabrati između dvije opcije – da 49 tjedana primate punu plaću ili 59 tjedana 80 posto vašeg primanja.

Nakon porođaja u Hrvatskoj rodilju i bebu posjećuje patronažna sestra. Postoji li u Norveškoj institucionalna briga u babinjama i nakon toga?

Nakon prvog poroda nisam dobila kućni posjet,  sestra je bila bolesna. To mi je bilo čudno, jer sam u tom slučaju očekivala zamjenu. Nakon drugog poroda sam dobila kućni posjet. Jedan, tako da pretpostavljam da je to ovdje tako. Ženi se preporuča pregled šest do osam tjedana nakon porođaja, koji može obaviti i kod svog liječnika opće prakse.

U Norveškoj postoji nešto sto se zove barselgruppe. Ako ste išli na trudnički tečaj, uzeti su vaši podaci i nekoliko tjedana nakon rođenja vaše bebice dobijete poziv za grupne sastanke sa mamama i njihovim bebicama sa kojima ste slušali trudnički tečaj. To je stvarno jako lijepo, jer se svi skupa bolje upoznate. Obrađuju se mnoge teme, odgovara se na sva pitanja. Bude čovjeku lakše kad vidi da i druge žene prolaze kroz slične situacije, imaju iste probleme  i nedoumice, budu umorne i pod stresom.

Kako izgleda liječnička briga za djecu?

Ovdje su stvari malo drugačije sto se tiče zdravstvene njege novorođenčadi i male djece. Pedijatar kao takav nije uobičajen. Tu i tamo se nađe neki privatnik. Privatnici su jaaako skupi. Naravno, kad se radi o zdravlju naše dječice, ništa nije preskupo, ali najčešće stvarno nije potrebno. Liječnička skrb za djecu je besplatna, ali lijekovi se plaćaju.

Zdrava djeca na sistematske i cijepljenja odlaze u helsestasjon kojeg ima svaki veći kvart. Tamo se može bilo kad otići izmjeriti i izvagati bebu/dijete, a svaki dan u određenim satima mogu se dobiti i odgovori na sva pitanja koja vas muče. Većinom tamo rade medicinske sestre koje su posebno dodatno školovane za rad sa bebama/djecom, ali ima i doktora i specijalista.

Na zdravoj djeci koja lijepo napreduju ne rade se testovi, tipa vađenje krvi radi provjere željeza, sto se, kako čujem, ponekad radi u Hrvatskoj. Isto tako, ne idu sve bebe na obavezno snimanje kukova, već samo ako postoje indikacije. Inače, kukovi se pregledavaju dosta često, na svakom sistematskom. Čini mi se da je ovaj sa šest mjeseci bio naš treći sistematski.

Koliko je kvalitetna liječnička skrb za djecu?

Već sam spomenula da ovdje djeca kad su bolesna idu liječniku opće prakse. Tako naša cijela obitelj ima istog liječnika. Čula sam svakakva mišljenja, ali ja sam, osobno, jako zadovoljna našim liječnikom. Obzirom da sam odrasla u drugom podneblju, neke stvari su mi neobične, recimo da se ne rade „preventivni“ testovi iz krvi. Daleko od toga da će me moj liječnik odbiti, ali moram sama pitati ako hoću, jer to se ovdje inače jednostavno ne radi. Koliko čujem, postoji još jedna velika razlika – a to je prevlačenje kožice kod muških beba. Tu se to ne radi. Vjerojatno nikad neću zaboraviti svoj šok kad smo bili na ljetovanju u Hrvatskoj i malac se razbolio. Otišli smo kod doktora i bila je upala grla. Govori doktorica meni: „Mama, skinite mu pelenu“. Zbunjeno sam gledala čemu sad to, kad je problem u grlu? Prije nego sto sam se snašla, pokušava ona njemu prevući kožicu, on plače, a njena reakcija: „Ne brinite, ne boli to njega ništa, njemu je posao da plače.“ Eto. Od šoka nisam znala kako reagirati. Ali zato drugi put kad smo bili kod doktora, odmah sam napomenula neka ga ne diraju.

Eto, to ne mogu zamisliti da bi se u Norveškoj moglo dogoditi. Prvo, ja sam mama svome djetetu, a ne raznim doktorima i samo mi se dijete može obraćati s ‘mama’. Za ostale sam „gospođa Holm“. Drugo, nikome niti ne pada na pamet raditi nešto s mojim djetetom bez pitanja i bez mojeg odobrenja. Skrećem s pitanja, ali je slična tema – nakon prvog porođaja, kad sam zamolila da mi pokažu kako staviti dijete na dojku – svi, bez iznimke, pitali su me za dopuštenje da me dodirnu i pokažu mi.

Postoji li podrška zajednice kroz grupe za dojenje ili nešto slično tome?

Postoji podrška za dojenje, može se kontaktirati telefonom ili mailom, odgovaraju vrlo brzo i dobra su podrška. Međutim, meni je najviše pomoglo iskustvo drugih mama i Rodina grupa na Facebooku. I moja mama, koja iako nije uspjela dojiti (rekla bih zbog ondašnjeg stava i načina na kojeg se početak dojenja provodio), bila mi je moralna podrška, ali i podrška u svakom drugom obliku, jer je provela kod mene mjesec dana. Prvo dijete nisam uspjela dojiti, djelom zbog njegove nezainteresiranosti, a vjerojatno većim djelom zbog moje nespremnosti i neiskustva. Drugo dijete ima sedam mjeseci i izuzev nekoliko bočica na početku dok još nisam vjerovala u svoje tijelo, isključivo je dojena beba. Ali, on je tip bebe koji je na meni proveo svojih prvih šest tjedana, doslovno 24/7. Čak je i spavao na meni, sva spavanja, nisam ga mogla odložiti nigdje, niti na minutu, a nije bio presretan niti kad ga je netko drugi držao. Jako mi je drago da je to, izuzetno naporno, razdoblje iza nas.

Kada većina djece u Norveškoj kreće u jaslice/vrtić? Plaća li se boravak djece u jaslicama/vrtiću?

Većina djece u Norveškoj u jaslice kreće s oko godinu dana. Boravak u vrtiću se plaća. Postoje državni i privatni vrtići, cijena je ista, oko 2600 kuna. Dosta je teško dobiti vrtić i prijave za iduću godinu je potrebno poslati početkom godine. Postoji pravilo da se djetetu rođenom do 1.9. mora osigurati vrtić za sljedeću godinu. U prijavi se navodi nekoliko vrtića koji su vam prihvatljivi, i onda nam bude dodijeljen jedan od njih, s time da ako ima mjesta u vrtiću koji vam je bio prvi izbor, dobijete taj, a ako nema mjesta, gleda se drugi izbor.

Kako izgleda jedan dan u norveškom vrtiću? Imaju li djeca kuhane obroke?

Moje starije dijete ide u Waldorfski vrtić, pa ja mogu prenijeti osobno iskustvo sto se tiče tog vrtića. Koliko čujem od drugih mama,

klasični vrtići su nešto drugačiji. Kuhani obroci su bolna točka većine vrtića ovdje. U našem vrtiću bude kuhani obrok dva do tri puta na tjedan, no to nije niti blizu obroku u hrvatskim vrtićima. Recimo jedan obrok bude tjestenina (samo skuhana tjestenina, bez umaka, pa uz to poslužen npr. kukuruz iz konzerve i ananas… Drugi put je to povrtna juha, treći put domaća pizza…

Općenito nemam ništa lijepo za reći o prehrani u norveškim vrtićima…

Norvežanima je to prilično normalno rekla bih. Djeca uglavnom jedu sendviće, sirovo povrće i voće. Jedna velika razlika je to što djeca ovdje od samog početka nose užinu. Čak i u jaslice. Znači, u obavezne jutarnje aktivnosti spada i priprema užine.

Svaki dan je naglasak na nekoj aktivnosti, pa ponedjeljkom idu u šetnju na obližnje destinacije, ako je jako ružno vrijeme onda im naprave poligon unutra da se malo izdivljaju. 🙂 Neki drugi dan je recimo naglasak na pospremanju, treći dan peku peciva, četvrti je naglasak na razvoju jezika… Djeca, ovisno o dobi, sudjeluju i u pripremi hrane. Naš je vrtić jako malen, smješten u obiteljskoj kući na dva kata. Upravo nas je to i privuklo, taj osjećaj zajedništva. Imaju jednu tetu na četvero, petero djece. Svaki dan se ide van u dvorište gdje imaju igralište, pješčanik, ljuljačke, tobogan, tricikle, romobile… Ide se van bez obzira na vrijeme, čak i po kiši. Kiša je u Norveškoj jako uobičajena, pa kad ne bi izlazili van po kiši, ne bi jako dugo izlazili. 😀 Smatram da je to jako dobro – djeca nauče prihvatiti vrijeme takvo kakvo je već od najranije dobi. Naravno, prikladna odjeća je obvezna. Jedino najmlađa dječica ne idu van bas po jakoj kiši ili kad ima jako puno snijega.

Ne znam kako u drugim vrtićima, ali u našem jako poštuju individualnost svakog djeteta. Tako je, npr. moje starije dijete velika spavalica, pa je jedini iz starije grupe spavao još dodatnu godinu. Još jedna ogromna razlika od Hrvatske. Ovdje djeca idu u vrtić neovisno o tome imaju li pelenu ili ne. Znam da u Hrvatskoj u stariju grupu ne može dijete koje je u pelenama, ovdje uopće ne rade problem oko toga. Svi oni ostave pelenu, prije ili kasnije. Mi smo se kasno odvikavali, imao je 40 mjeseci i napokon je bio spreman (probala prije toga dva puta neuspješno). Tu je jedna zamjerka vrtiću. Oni ništa ne rade po pitanju odvikavanja od pelena dok ne postoje rezultati doma. Tako da sam ja njega ostavila dva tjedna doma pa smo vježbali. Skinuo se u tjedan dana, još tjedan dana je bilo čisto da steknemo sigurnost. Krenuo je opet u vrtić i imao nekoliko „nezgoda“, pa kad su se zaredale par dana za redom, dobila sam poruku iz vrtića da bi oni njemu vratili pelenu. Rekoh, nema šanse! Otišla sam na razgovor pa smo i to riješili na obostrano zadovoljstvo.

 

Mnogi će se začuditi da djeca u vrtiću, ali i kod kuće spavaju vani u kolicima čak i na vrlo niskim temperaturama. Je li to bolje za zdravlje ili su razlozi neki drugi?

Ovdje ima izreka – Det finnes ikke dårlig vær – bare dårlige klær. U prijevodu – Nema lošeg vremena, samo loše odjeće.

U većini vrtića djeca spavaju vani, u kolicima.

Prvo mi je to bilo čudno, ali sad mi je skroz normalno. Lijepo ih zabundaju, pa u kolica, zaštite mrežom i lijepo zamrače i klinci spavaju na svježem zraku.

To se tu jednostavno tako radi. Kao što se naši ljudi čude sto klinci ovdje spavaju vani, čude se i Norvežani kad im kažem da kod nas dječica spavaju unutra i da mnogi spavaju sve do godinu pred školu preko dana. Čak i kad su doma, ako postoje uvjeti za to, dnevna spavanja se često odvijaju vani u kolicima. Moje čuđenje i šok kad sam prvi put čula za to vjerojatno su isti kao i kod svakoga od vas, ali s vremenom sam se potpuno navikla na tu ideju, vidjela sam da to sasvim lijepo ide i i sama bih tako radila kad bi imala uvjete.

Ovdje se izlazi van čak i sa najmanjim bebama po svakom vremenu. Iako se klima mijenja pa su ljeta nešto ljepša i suša, ipak postoje duga razdoblja kiše i ružnog vremena, vlage, magle, hladnoće. Tempo života je brz, treba sa bebom na sistematski, treba kupiti ovo ili ono, a napokon, i zbog vlastitog psihičkog zdravlja dobro je izaći iz kuće.  😉 Dakle, djeca su ionako vani. Naravno, prikladno obučena i prikladno zaštićena od vremenskih uvjeta. Budu zabundani u zimskoj vreći u kolicima, tako da im samo lice viri van. 🙂

I još nešto za kolica – jako se dugo koriste, pa je totalno normalno vidjeti i trogodišnjake u kolicima. Sjećam se zgražanja nekolicine mama iz Hrvatske što vozim svojeg 3-godisnjaka u kolicima. Moje dijete nije bilo baš za hodanje, a kad negdje moraš stići na vrijeme, a nemaš auto, kolica su sasvim prihvatljiv način transporta.

Kakav je odnos u Norveškoj prema roditeljima i djeci kad je riječ o zaposlenju, ali i općenito?

Nitko neće biti diskriminiran zato sto ima dijete. Nećeš teže dobiti posao zato što imaš ili planiraš imati dijete i svakako nećeš dobiti otkaz ako zatrudniš. Zaposlenikova prava su jako važna i poštuju se. Možeš bez straha otići na bolovanje, bolovanje za dijete, porodiljni.

A ako želite pročitati što još novopečenim mamama (i tatama) savjetuje više od 600 roditelja iz cijele zemlje, knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe po posebnoj cijeni!

 

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

Što je zaista drugačije s drugim djetetom?

Oznake

Babinje, Dojenje, Drip, Druga trudnoća, Izdajanje, Kako umiriti bebu, Mama zna najbolje, Odgoj, Porod, Porođaj, Prirodni porod, Priča s poroda, Što sve treba za bebu

Naš dječak postao je dio naše obitelji prije gotovo tri mjeseca. Za sada mogu reći da je s drugim zaista sve drugačije, opuštenije. Prvih par dana izgledalo mi je da će sve opet biti naporno i zahtjevno kao i prvi puta. Onda sam sama sebi rekla, stara izvoli se skulirati, to je tvoje dijete i izvoli se smiriti i napraviti što treba. Evo što je od deset stvari zaista drugačije:

1. Osim ako liječnici ne utvrde da je nužno, odbit ću drip, a ako ga ne budem mogla izbjeći, najozbiljnije razmišljam o epiduralnoj. Prvi porod sam se junačila i jedva rodila od iscrpljenosti nakon sati dripovskih trudova.

Drip sam uspješno odbila. Uz veliko negodovanje, prigovore i zaplašivanja od strane liječnika svoje drugo dijete rodila sam bez dripa, na svojim prirodnim hormonima. Moj dječak je bio pola kilograma teži od svoje seke, ali porod je bio neopisivo lakši. Moji prirodni trudovi bili su bolni, ali barem meni, mnogo podnošljiviji od dripovskih. Ponosna sam jer sam se uspjela u našem rodilištu izboriti za porod kakav sam željela.

 

2. Prihvatit ću svaku pomoć, posebno u vrijeme babinja. Čak ću je i sama tražiti! O da! Nema šanse da kao prvi puta preslagujem već složene bodije, jer ih je netko drugi složio drugačije od onoga kako sam ja zamislila. Da, stvarno sam ih ponovno slagala…

Ok, nisam baš sklona traženju pomoći, to mi nije u prirodi, nekako mi je uvijek neugodno inkomodirati ljude. Međutim, kad sam bila tri tjedna sama s malom bebom koja doji svakih dva sata i četverogodišnjakinjom koja ima bronhitis i dosadno joj je doma, pregrizla sam jezik i zamolila tetu da mi skuha ručak. Poruku sam napisala ujutro i stajala je u mobitelu cijeli dan jer sam se premišljala, a onda sam stisnula send i teta mi je donijela juhu, pohano, krumpire, salatu i skuhan ručak za još jedan dan. Hvala teti!

 

3. Neću peglati niti prvih mjesec dana dječju robicu, a posebno je neću prati odvojeno od naše i komplicirati si život. Baš sam prije par dana na televiziji čula da je jedan od razloga što danas ima tako puno alergija, to što se čovjek rađa u sterilnim uvjetima. Naime, naše je tijelo programirano za rađanje, rast i razvoj u svijetu koji vrvi mikroorganizmima, pa mu prevelika, a posebno preduga sterilizacija može naštetiti. Tako sam, odlučila pomoći djetetovom zdravlju i ne peglati ništa osim bodija i tetra pelena, a kasnije ni to! Živio život bez alergija! I peglanja! 😀

A peglanje? Dakle ne peglam NIŠTA, baš ništa, i znate što – dijete mi je živo, zdravo i veselo! Ima i prašine u dnevnom boravku, a ja ovo pišem i uspješno je ignoriram već danima….

 

4. Izdajat ću! Već sam rezervirala rabljenu električnu izdajalicu, jer s običnima nisam baš uspjevala izdojiti, a ručno mi je zbog problema s rukama prenaporno. Iako mi je već nekoliko prijateljica reklo da se ne gnjavim s izdajanjem, meni je važno da imam zalihu mlijeka kako bih ponekad mogla malo zbrisati, popiti u miru kavu, prolistati novine i napuniti baterije. S obzirom da živim u Zagrebu, a pješak sam u prometu, to bez zalihe mlijeka nije izvedivo.

Ovdje sam skroz zakazala. Izdojila sam, hm, jednom… Naime, moje cice izdajalicu baš ne ljube. Jedino ako bebac preskoči obrok mogu izdojiti pristojnu količinu mlijeka. Zato,kad sam trebala jednom do sad nekamo ići, kupili smo umjetno mlijeko u tetrapakiću i dali ga bebaču. Tako ćemo vjerojatno i ubuduće. Izdajam kad se vratim pa zamrzavam mlijeko i čuvam za kašice.

 

5. Bebu neću uspavljivati dojenjem. Sve je to divno i krasno na početku, ali kad se i za šest, sedam ili devet mjeseci noću budiš deset puta, pitaš se samo – je li moglo drugačije?! Eh, pa to planiram isprobati. Javim je li uspjelo!

Od prvog dana se trudim da ne zaspe na cici. Podojim, otpjevam molitvice i stavim u krevetić. Znao je gunđati po pola sata, ali naposlijetku zaspi. Gotovo dva mjeseca dojila sam svaka dva sata danju i noću, a onda je polako produljivao razmake. Nedavno je dvije noći za redom prvo buđenje bilo nakon šest sati sna. Tada sam odlučila da ako se idućih noći bude budio oko ponoći, nema cice, nego tata mazi. To traje nekih tjedan dana od kojih većinu noći tatina intervencija nije ni potrebna. Cendra ili plače desetak minuta i zaspi. Probudi se obično oko 4h. Sjetila sam se da mi je i curka par puta tako prespavala noć u istoj dobi, a onda se opet počela često buditi. Ja sam mislila da je gladna, a zapravo se budila iz navike…

 

6. Bebu nakon prvih šest tjedana neću smirivati dojenjem. Naime, uvjerena sam da je Ema imala grčeve jer sam joj gurala cicu u usta svaki put kad bi zacendrala. Ona nije mogla podrignuti, puno je bljuckala, jer je uvijek bila prekrcana mlijekom i mislim da joj je to jako, jako smetalo. Beba se može smiriti i maženjem, nošenjem, šuškanjem…

Ovo nije bilo potrebno niti tih prvih šest tjedana. Ionako je dojio svaka dva sata, a u međuvremenu smo se nosili, pjevali, nunali…

 

7. Čitat ću bebi od samog početka, a vjerujem da će i mnoge druge stvari doživjeti ranije, jer će imati velik poticaj od starije seke.

Baš od samog početka ne, jer malene bebe ionako trebaju samo cicu, blizinu roditelja i ljubav. Sad ima skoro tri mjeseca i dva puta smo čitali. Od toga mu je sad zanimljivije kad vježbamo, pjevamo i plešemo. Doći će vrijeme i za knjige.

 

8. Više ćemo šetati, biti mobilniji i u potpunosti iskoristiti period kad je hrana uvijek tu i spremna za konzumaciju!

Nažalost, od kad se on rodio skoro stalno pada kiša ili je promijenjivo vrijeme, šetamo se zato po kvartu i uživamo u našem vrtu.

9. Neću osjećati grižnju savjesti i misliti da oštećujem svoje dijete za cijeli život ako plače pet minuta dok operem zube i toalet. Djeca nisu baš tako osjetljiva.

Perem zube, idem na wc kad trebam ići, čak mi je i kosa u većini svježe oprana. Ne trčim na svaki kme, dajem mu priliku da se i sam smiri. Sjećam se, kad sam posegnula za čašom vode i slučajno zalila kompjutor, on je baš počeo plakati. Ja sam preokretala laptop da voda iscuri i govorila mu sad će mama, samo da spasim laptop… Dok sam ja spašavala komp on se sam smirio… Eto, nisam s prvim znala da se bebe mogu ponekad i same smiriti, dapače, nekad ih svojom intervencijom možemo samo dodatno razdražiti.

10. Vježbat ću čim budem mogla… hm, hm naravno i jesti manje slatkiša. 😀 Obećavam to sama sebi.

Hahahahaha M, da. Dječak ima 11 tjedana, a ja još dosta kila za skinuti. Odlučim ne jesti slatkiše i grickalice, pa za par dana počnem… Vježbanje? Pa za to se uvjeravam da bih bila počela da mi curka nije bila doma tri tjedna zbog bronhitisa. Ali vjerojatno ne bih… Treba raditi na snazi volje. 😀

 

Najteže je na početku. Nakon prva dva tjedna uhvatio me strašan umor i iscrpljenost je bila na vrhuncu. Maleni je dojio svaka dva sata (a i to sam puno rekla) i odlučila sam mu prije spavanja probati dati umjetno mlijeko u nadi da će barem malo dulje odspavati. Kupila bočicu, mlijeko, probali četiri večeri za redom – nula bodova, budio se jednako. I onda je muž pametno rekao da to nema smisla i da bolje da samo doji. I tako, smo nastavili samo dojiti, ali iskreno priznajem, da je dulje spavao na umjetnom mlijeku, vjerojatno bih mu ga nastavila davati. Ono što mi je nevjerojatno i čime sam samu sebe začudila je da sam uspjela prihvatiti da ću i noću dojiti svakih zapravo sat i pol i da sam uspjela u tome čak i uživati. Da, zbilja, jesam. Uvijek sam mislila da žene koje to kažu glume, ali evo i ja sam to doživjela. Uzela bih ga u naručje, dojila, mirisala njegovu kosicu. Ne vjerujem da ću ikad žaliti što se više ne budim svaka dva sata, ali ne mogu reći da mi je to bilo mučenje kako izgleda kad čovjek o tome razmišlja.

Zapravo, najveći izazov od svih je pomiriti zahtjeve malog dječaka i moje četverogodišnje djevojčice. To je ono što zahtjeva najviše snage, tolerancije, smirenosti i tonu živaca. O tome drugom prilikom, kad između svih zahtjeva nađem vremena za pisanje.

A ako želite pročitati što još novopečenim mamama (i tatama) savjetuje više od 600 roditelja iz cijele zemlje, knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe po posebnoj cijeni!

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

 

 

 

 

Deset stvari koje ću s drugim djetetom drugačije

Oznake

Babinje, Dojenje, Drip, Druga trudnoća, Epiduralna, Izdajanje, Mama zna najbolje, Porod, Porođaj, Savjeti, Spavanje, Trudnoća

Još, još, samo malo još i stiže druga bebica! Ova trudnoća mi je dosad (29. tjedana) proletjela. Sve je nekako drugačije. Donedavno sam radila, a osjećaji su mi u ovoj trudnoći potpuno drugačiji. Sve je smirenije, neopterećenije nego prvi puta. Naravno, situacija je sada drugačija jer je prva trudnoća bila rizična, stalno neke drame, ali uvjerena sam da to što je ova drugačija ima veze i s mirom koji nosim u srcu i glavi. S obzirom da je trudnoća drugačija, nadam se da će stvari izgledati drugačije i kad se druga bebica rodi, da neće biti tako zahtjevno.

Iako sam već naučila (tridesete… 😉 ) da se planovi u životu često mijenjaju u hodu, pokušat ću doprinijeti tome da mi ovoga puta ipak bude lakše. Zato evo stvari koje drugi put mislim raditi drugačije:

1. Osim ako liječnici ne utvrde da je nužno, odbit ću drip, a ako ga ne budem mogla izbjeći, najozbiljnije razmišljam o epiduralnoj. Prvi porod sam se junačila i jedva rodila od iscrpljenosti nakon sati dripovskih trudova.
2. Prihvatit ću svaku pomoć, posebno u vrijeme babinja. Čak ću je i sama tražiti! O da! Nema šanse da kao prvi puta preslagujem već složene bodije, jer ih je netko drugi složio drugačije od onoga kako sam ja zamislila. Da, stvarno sam ih ponovno slagala…
3. Neću peglati niti prvih mjesec dana dječju robicu, a posebno je neću prati odvojeno od naše i komplicirati si život. Baš sam prije par dana na televiziji čula da je jedan od razloga što danas ima tako puno alergija, to što se čovjek rađa u sterilnim uvjetima. Naime, naše je tijelo programirano za rađanje, rast i razvoj u svijetu koji vrvi mikroorganizmima, pa mu prevelika, a posebno preduga sterilizacija može naštetiti. Tako sam, odlučila pomoći djetetovom zdravlju i ne peglati ništa osim bodija i tetra pelena, a kasnije ni to! Živio život bez alergija! I peglanja! 😀
4. Izdajat ću! Već sam rezervirala rabljenu električnu izdajalicu, jer s običnima nisam baš uspjevala izdojiti, a ručno mi je zbog problema s rukama prenaporno. Iako mi je već nekoliko prijateljica reklo da se ne gnjavim s izdajanjem, meni je važno da imam zalihu mlijeka kako bih ponekad mogla malo zbrisati, popiti u miru kavu, prolistati novine i napuniti baterije. S obzirom da živim u Zagrebu, a pješak sam u prometu, to bez zalihe mlijeka nije izvedivo. 
5. Bebu neću uspavljivati dojenjem. Sve je to divno i krasno na početku, ali kad se i za šest, sedam ili devet mjeseci noću budiš deset puta, pitaš se samo – je li moglo drugačije?! Eh, pa to planiram isprobati. Javim je li uspjelo!
6. Bebu nakon prvih šest tjedana neću smirivati dojenjem. Naime, uvjerena sam da je Ema imala grčeve jer sam joj gurala cicu u usta svaki put kad bi zacendrala. Ona nije mogla podrignuti, puno je bljuckala, jer je uvijek bila prekrcana mlijekom i mislim da joj je to jako, jako smetalo. Beba se može smiriti i maženjem, nošenjem, šuškanjem…
7. Čitat ću bebi od samog početka, a vjerujem da će i mnoge druge stvari doživjeti ranije, jer će imati velik poticaj od starije seke.
8. Više ćemo šetati, biti mobilniji i u potpunosti iskoristiti period kad je hrana uvijek tu i spremna za konzumaciju!
9. Neću osjećati grižnju savjesti i misliti da oštećujem svoje dijete za cijeli život ako plače pet minuta dok operem zube i toalet. Djeca nisu baš tako osjetljiva.
10. Vježbat ću čim budem mogla… hm, hm naravno i jesti manje slatkiša. 😀 Obećavam to sama sebi.

I javim kako je na kraju prošlo naravno. 🙂

Ako želite pročitati što novopečenim mamama (i tatama) savjetuju roditelji (njih više 600 iz cijele zemlje), knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama a u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe po posebnoj cijeni. 

POSEBNA PRILIKA

Od 1.2. do 30.4.2013. za samo 20 active beauty bodova u DM-ovim trgovinama možete otisnuti kupon i ostvariti čak 50% popusta pri kupnji knjige Mama zna najbolje (i tata). Iskoristite priliku i kupite knjigu Mama zna najbolje (i tata) u internetskoj knjižari Planet Zoe u pola cijene! Knjigu možete platiti pouzećem, uplatom na račun ili kreditnim karticama. Rok dostave 2 do 7 dana.

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

Roditelj iz noćne more!

Oznake

Odgoj, zlostavljanje

Mama i dvoje djece izlaze iz vrtića. Mama je na telefonu. Jedno dijete ulazi u auto, drugo ugleda lokvu i počne po njoj skakati.

Slijedi kazna – dva udarca iz sve snage uz nevjerojatno deranje: “Idiote jedan ulazi u auto!!!!”.  Mama dijete odvlači u auto, a osobi s kojom je razgovarala na telefon kaže: Znaš što mi je ovaj mali kreten napravio?!!!!

Ako ste u šoku, niste jedini. Suprug je ovaj nevjerojatan prizor nedavno doživio ispred jednog zagrebačkog vrtića kada je išao po našu curicu. Kad mi je ispričao, nisam mogla doći sebi i iskreno, već danima se svako toliko toga sjetim. Jednostavno ne mogu vjerovati da netko može to raditi svom djetetu. Ovo se dogodilo na javnom mjestu, ispred odgojno-obrazove ustanove, pred očima mog supruga i još jednog tate, što ta jadna djeca proživljavaju kod kuće ne želim ni zamisliti.

Znam, ne postoji ni dozvola ni škola za roditelje, ali kad čujem ovako nešto, zaista pomislim da bi trebalo uvesti barem neke tečajeve.  Nije svatko stvoren da bi bio roditelj i onda je poštenije ne biti roditelj, nego imati djecu koja očito nisu ni željena, ni voljena, jer nemojmo se zavravati, roditeljstvo je naporan posao. Traje od dana rođenja, nema godišnjeg, bolovanja, regresa, nikada ne prestaje. Ako netko to ne želi, a zbog društvenih normi se upusti u tu avanturu – to može iz pojedinaca napraviti kao što se može vidjeti – čudovište. Kako drugačije nazvati ovakvu majku?!!

Možda će netko sad reći da nemam pravo osuđivati i da je to možda bila samo jedna epizoda, da se samo tada takvo što dogodilo, ali sumnjam. Jednostavno ne vjerujem da je takvo što moguće. Svi mi imamo svoje žute minute, svi imamo dane kad nam nije lako, kad se bojimo hoćemo li zadržati posao, hoćemo li uspjeti platiti ratu kredita, kad smo tužni, zabrinuti, nervozni, ali ljudima koji istinski vole svoju djecu i žele im najbolje – ovakve se stvari ne događaju. Možemo viknuti na dijete, biti nervozni, ali nitko me ne može uvjeriti da svoje dijete, ako ga voliš i obožavaš, možeš nazvati idiotom i kretenom. To jednostavno nije moguće. Svatko tko to radi trebao bi se duboko posramiti svoje neljudskosti prema živom biću koje je donio na ovaj svijet i kojemu treba ljubav, a umjesto toga, od vlastitih roditelja, dobiva batine i uvrede.

A mnogu djecu, čak i malene bebe roditelji zlostavljaju. Prema posljednjem UNICEFovom istraživanju koje je prošle godine provedeno u Hrvatskoj svaku 20. šestomjesečnu bebu, svakog 7. jednogodišnjaka, svakog 3. trogodišnjaka i svakog 5. šestogodišnjaka roditelj je jednom ili više puta u proteklih tjedan dana udario ili počupao! A, ne treba zaboraviti da u istraživanjima ljudi često uljepšavaju istinu.

Zaista, i riječi mogu probosti kao mač, a uz batine, stvaraju rane koje zauvijek ostaju na tim malim srcima i još jednom pokazuju i dokazuju da neki nažalost, ne zaslužuju biti roditeljima.

Ako želite pročitati što mamama (i tatama) savjetuju roditelji (njih više 600 iz cijele zemlje), knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe.

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

Napomena: Ovo je jedan od blogova koje sam pod pseudonimom Mama Nina pisala za izvrstan portal za roditelje mami.hr.

Na prvom mjestu

Oznake

na prvom mjestu, Odgoj

Moja cura puhala je nedavno u treću svjećicu na svojoj čokoladnoj torti. Od trenutka kad sam postala majka do danas, mnoga su se moja mišljenja i očekivanja promijenila kad je riječ o odgoju i odnosu prema djetetu.

 U trudnoći sam uglavnom čitala knjige o povezujućem odgoju, no čini mi se da sam neke stvari pobrkala i prvih, sigurno godinu dana, pretjerivala u nekim stvarima.

Čitala sam nedavno tekst u kojem je jedna novopečena majka napisala da i odlazak na wc mora planirati. Vratilo me to u prve mjesece s mojom djevojčicom. Bila je jedno od zahtjevne djece, mnogo plakanja, mnogo nošenja, mnogo dojenja i malo spavanja. Malo je reći da sam kad je riječ o energiji bila u stalnom minusu, nedopuštenom.

Zaista, ručala sam s njom u sling marami, a tako sam išla na wc. Bila sam uvjerena da će imati traume za čitav život, ako je samo na tri minute dok se popiškim (kakanje nije dolazilo u obzir prije nego muž dođe kući…) ostavim u kinderbetu ili njezinoj ležaljci. Naime, te tri minute ne bi prošle bez plača, a meni je srce htjelo iskočiti od tuge. Tako sam bila premorena, nesretna i u strahu da svoj majčinski posao ne radim dobro.

Iz ove perspektive, tri godine starije i iskusnije perspektive, mislim da sam bila naivna i bedasta. Naime, sada sam uvjerena da sam mnogo toga bila krivo posložila u glavi. Ponekad mi se čini da je danas moderno biti majka patnica, majka koja ne ide niti na wc bez da traži dozvolu od svog djeteta, koja je podređena isključivo djetetovim potrebama i ne smije joj smetati deset buđenja po noći. Dapače, u tome bi trebala uživati. I ja sam bila upala u tu zamku koja nije nimalo bezazlena – ni fizički ni emotivno. Jer maziti i voljeti svoje dijete je naravno najvažnije na svijetu, ali to nije i ne bi smio biti sinonim za premorenu majku koja si ne može priuštiti dvadeset minuta za pošten obrok ili kratku šetnju bez djeteta.

Dobila sam nedavno od prijateljice na čitanje knjigu Majčino pravilo. Riječ je o knjizi izdavača koji se uglavnom bavi duhovnom literaturom, konkretno kršćanskom. Imala sam naravno očekivanja o tome kakva bi knjiga mogla biti, i naravno, poprilično plitko pretpostavila da je riječ o knjizi u kojoj se majka žrtva koja živi isljučivo i samo za supruga i djecu. Porilično me zato iznenadilo da je poredak prioriteta u knjizi posve drugačiji.

Naravno, na prvom mjestu je Bog, a nakon toga poredak je sljedeći – majčine potrebe, potrebe supruga, odnosno bračne zajednice i tek nakon toga djece. To nipošto ne znači da su djeca zanemarena što će netko možda sada pomisliti, jer danas je gotovo politički i društveno nekorektno staviti svoje potrebe i potrebe supruga ispred potreba djece. Zapravo – upravo ovakav poredak rezultira najvećom brigom za dijete. Kako? Ide se od pretpostavke da žena koja ne zaboravlja na svoje potrebe, koja ne zanemaruje svoje potrebe za emocionalnom bliskošću i povezanosti sa suprugom može biti zdrava, stabilna i zadovoljna žena, supruga i majka. Jer majka, kojoj su potrebe djeteta i supruga, na mjestu višem od potreba nje same – na kraju će se potrošiti fizički, zdravstveno i emocionalno. Žena koja ne zaboravlja na supruga (i suprug na nju) stvara povoljne uvjete za stabilnu obiteljsku zajednicu koja je presudna za dijete.

Zato, kada nam dođe sljedeće dijete, stvari ću si posložiti malo drugačije. Sa puno ljubavi, maženja i nošenja, ali ne pod cijenu kroničnog umora i opstipacije, jer mi dijete nije dalo dozvolu da odem na wc. Ako će i biti malo plakanja, jer je mama na wc-u – preživjet će i uvjerena sam neće imati trajne posljedice zbog tri minute suza.

Ako želite pročitati što novopečenim mamama (i tatama) savjetuju roditelji (njih više 600 iz cijele zemlje), knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe.

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

Napomena: Ovo je jedan od blogova koje sam pod pseudonimom Mama Nina pisala za izvrstan portal za roditelje mami.hr.

Supermame!

Oznake

Odgoj, Supermame, Zabavno

Ako ste mama sigurno ste susreli barem jednu takvu, ako ste trudnice, budite sigurne, ni vas neće zaobići supermame. Ma znate ih, one su savršene, i njihova djeca također.

One su dobile samo osam kilograma u trudnoći, rodile su za čas i odmah zaboravile bol kad su ugledale svoje zlato. Po onim primjercima s kojima sam se ja susretala postoje dvije osnovne vrste savršenih mama.

Prva je supermame svetice.  To su one koje tvrde da:

– su sve mame koje su uzele epiduralnu sebične

– uživaju u tome da im dijete od sedam mjeseci visi na sisi svakih pola sata (čude se jer ne prihvaća dohranu… pa kako i bi kad je sito???!!!!)

– im ne smeta što stalno nose svoje djetešce koje ima deset kila

– je slatka bol u leđima koja je posljedica nošenja djeteta od deset kila

– uživaju u 16 noćnih buđenja

– ne živcira ih cendranje, šaranje po zidovima i sl.

– ne smeta im ni najmanje što nemaju vremena za sebe i muža i nikada im ne nedostaje osjećaj slobode koji su imale prije nego su postale majke

– smatraju da je sve što može olakšati život majci npr. duda, crtići i sl. loše za dijete, a majku čini lošom majkom.

Druga vrsta su supermame mojedijetejeboljeodtvogdjeteta.hr. Njih ćete prepoznati vrlo lako:

– njihovo dijete je savršeno

– njihovo dijete je naprednije od sve djece u gradu, ako ne i državi

– od prvog dana dijete im spava dvanaest sati u komadu i to smatraju svojom zaslugom

– njihovo dijete je počelo pričati sa tri mjeseca, prohodalo je s devet, cjelu abecedu naučilo je već s dvije, računati zna „samo“ do sto, ali rade na tome pa će biti bolje

– njihovo dijete već od šestog mjeseca života ide na francuski, violinu i tenis i nikako im nije jasno zašto vi odbijate sve te mogućnosti koje se pružaju

– pelena su se riješili sa godinu dana, dijete je samo tražilo da ide na wc

Ukoliko se nađete u društvu ove dvije vrste supermama, molim vas da se u najkraćem mogućem roku mirno udaljite kako biste izbjegli moguće nuspojave. Potreban je dodatan oprez. Naime, postoje i razne podvrste.

Ako se ne uspijete udaljiti na vrijeme – za sve nuspojave kontaktirajte najbližu i vama najdražu običnu mamu.

To je sve rijeđa vrsta u današnje vrijeme. Ako nađete takvu, svakako se sprijateljite. Lako ćete ju prepoznati:

– obične mame iskreno kažu da jedva čekaju da dijete počne spavati barem pet sati u komadu kako bi se napokon odmorile

– obične mame ne smatraju podočnjake do poda zgodnim modnim dodatkom

– obične mame kažu svojem djetetu od deset kila da ga ne mogu nositi jer ih od toga bole leđa i ne osjećaju grižnju savjesti zbog toga

– obične mame su sretne kad uhvate trenutak za sebe ili izlazak bez djece s mužem ili prijateljicama i ne smatraju da će djeca imati trajne posljedice ako mama ode na kavu bez njih

– djeca obične mame idu na hlađenje kad pretjeraju i svejedno vole svoje mame

– obične mame obožavaju svoju djecu, ali ne i sve što ona čine, to ne znači da ne vole svoju djecu, nego samo da vole i sebe. I to je savršeno normalno.

😀

Ako želite pročitati što novopečenim mamama (i tatama) savjetuju roditelji knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe.

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

POSEBNA PRILIKA

Od 1.2. do 30.4.2013. za samo 20 active beauty bodova u DM-ovim trgovinama možete otisnuti kupon i ostvariti čak 50% popusta pri kupnji knjige Mama zna najbolje (i tata) u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe. Iskoristite priliku i kupite knjigu Mama zna najbolje (i tata) u internetskoj knjižari Planet Zoe u pola cijene! Knjigu možete platiti pouzećem, uplatom na račun ili kreditnim karticama. Rok dostave 2 do 7 dana.

Napomena: Ovo je jedan od blogova koje sam pod pseudonimom Mama Nina pisala za izvrstan portal za roditelje mami.hr.

O odgoju

Oznake

dijete, Mama zna najbolje, Odgoj

Danas nije politički korektno reći da dijete ide u kaznu ako napravi nešto što nije trebalo, kao niti reći da na dijete povičete. Ipak, ja ću priznati da naša curka zna što je kazna, a bome i kako izgleda kad mamin (i tatin) fitilj dođu do kraja.

Posljednjih godina i kod nas je sve češći odgojni stil u kojem je djetetu zabranjeno reći ne, podignuti glas ili kazniti ga. Sve kako dijete ne bi imalo traume… Jedno vrijeme, kad je moja curka imala oko dvije godine, a granice je testirala gotovo cijelo vrijeme – kazna je bila prisutna gotovo svakodnevno. Nikad je nisam udarila, da se razumijemo. Obično bi radila nešto što zna da nije u redu, ako bi nakon nekoliko opomena i dalje to nastavila raditi, išla bi u kaznu koja se sastoji od toga da sjedi u svojoj fotelji dok se ne smiri. Smirila bi se obično za par minuta i onda bi sljedio razgovor o tome što je i zašto radila i zašto se to ne smije raditi. I tako svaki dan.

Učenje i objašnjavanje života, društva, pravila i funkcioniranja obitelji. . Mnogi će se zgroziti kad kažem da su pravila bila jednaka kod kuće i kad smo bili u gostima. Nije bilo lako biti dosljedan, ali trudili smo se koliko god smo mogli i suprug i ja. Moja curica sada ima gotovo tri godine i ponosna sam što se ne mogu sjetiti kada je posljednji put moje dijete bilo u kazni. Ne, ona nema trauma, njezin jaki karakter i volja i dalje su prisutni, ona se zna izboriti za sebe ima svoje mišljenje o stvarima koje su joj važne i mi to poštujemo.  Ona zna da ćemo se igrati s onim što ona odabere, ona zna da ako kaže da ne želi spavati kod bake, ne mora, možemo čitati i maziti se cijeli dan, ako treba sto puta ću nacrtati bubamaru ili brojeve s pripadajućim brojem predmeta, ali isto tako u devet se ide spavati bez pogovora, igračke se pospremaju nakon igranja, za cendranje se ide u kaznu.

Prije nekoliko dana pročitala sam da roditelji ponekad od djece očekuju stvari za koje oni nisu sposobni, kao primjer bilo je navedeno da od trogodišnjaka ne treba očekivati da pospremaju igračke s kojima se igraju?!!! Bila sam blago rečeno u šoku. Zar neki stručnjak najozbiljnije smatra da trogodišnjak nije u stanju pospremiti kockice u kutiju ili vratiti knjigu na svoje mjesto?  To je debelo podcjenjivanje djetetovih mogućnosti. Ako se dijete podučava tome da se igračke nakon igranja pospremaju i da nema igranja s puzzlama dok se ne pospreme kockice ono će to i usvojiti. Naravno, bit će dana kad to neće htjeti napraviti, ali onda se pospremanje pretvori u igru (npr. ubacivanje kockica u kutiju je košarka i sl.), a ako to ne pali, jednostavno recite da nema igranja bez pospremanja.

Tete u vrtićima nemaju tih problema, svi pospremaju za sobom, obuvaju se sami. Pročitala sam negdje kako se jedna mama žalila jer njezino dvogodišnje (ili čak starije, nisam sigurna) dijete ne želi hodati. Nikad. Pa ga ona nosi cijelo vrijeme, u šetnji, na moru, kad idu prema vrtiću… Nije znala kako to riješiti, a potrebno je samo reći : „Ne. Mama te ne može nositi jer mamu od toga bole leđa.“, i biti dosljedan. Nedavno sam pričala s jednom poznatom psihologicom o odgoju. Rekla mi je da joj se roditelji stalno žale da im djeca divljaju, da ih ne slušaju. Ona im obično kaže da se sjete da su oni roditelji i da je njihov zadatak odgojiti ljude koji će osim sebe cijeniti i druge i koji će jednoga dana biti korisni članovi društva. Danas se mnogo priča o individualnosti, toliko da mi se čini da su mnogi zaboravili da svi mi jesmo individualci, ali da živimo u društvu.

Za kraj ovog bloga, evo jednog humorističnog i poučnog teksta koji sam nedavno dobila na mail.

“Jedna baka je na blagajni supermarketa i na redu je da plati. Iza nje u redu stoji jedna mlađa žena sa nestašnim sinom od 9 ili 10 godina. Sin stalno gura majčina kolica koja već 5-6 puta udaraju baku po nogama. Baka se okrene prema malom i zamoli ga da je prestane udarati. Pošto je mali nastavio udarati, baka se okreće njegovoj majci i kaže: “Zar ne možete reći vašem sinu da me ne udara?”

Mlada gospođa, bez uzbuđenja – hladno odgovara: “Ne! Moja metoda odgoja mu dozvoljava slobodu da radi što god želi, sve dok do njegove svijesti ne dođe da to što radi drugima nije ispravno. Znanstveno je dokazano da je ta metoda daleko efikasnija!”

U redu iza dame sa djetetom stoji jedan momak od nekih 20-ak godina, koji sve to pažljivo sluša, a u ruci drži teglu sa marmeladom. Kad je dama završila svoje objašnjenje metode odgoja, on otvori poklopac od tegle i mirno istrese cijelu teglu marmelade mladoj dami na glavu. Sva bijesna, van sebe, dama se okrene mladiću, a on hladnokrvno odgovara: “Znate, gospođo, ja sam odgajan slobodno, baš na isti način kao i vaš sin. I, evo, vidite rezultat!”

Starica se veselo okrene blagajnici i kaže: “Molim vas, stavite ovu teglu marmelade na moj račun!””

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

POSEBNA PRILIKA

Od 1.2. do 30.4.2013. za samo 20 active beauty bodova u DM-ovim trgovinama možete otisnuti kupon i ostvariti čak 50% popusta pri kupnji knjige Mama zna najbolje (i tata) u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe. Iskoristite priliku i kupite knjigu Mama zna najbolje (i tata) u internetskoj knjižari Planet Zoe u pola cijene! Knjigu možete platiti pouzećem, uplatom na račun ili kreditnim karticama. Rok dostave 2 do 7 dana.

Napomena: Ovo je jedan od blogova koje sam pod pseudonimom Mama Nina pisala za izvrstan portal za roditelje mami.hr.