Jordan – zemlja u kojoj je najbolje vrijeme za šetnju s djecom iza ponoći! :-)

Oznake

Biti mama u Jordanu, blog za mame, blog za mame i tate, blog za roditelje, Dojenje, Porod, Porođaj, Priča s poroda, priča s porođaja, Priče iz inozemstva, život u inozemstvu

O tome kako je biti mama (i tata) u Jordanu razgovarali smo s Jelenom i Goranom koji su se odlučili u tu zemlju preseliti. Podjelili su s nama što je slično, a što posve različito od života u našim krajevima.

Za početak, koliko dugo živite u Jordanu i je li bila teška odluka o odlasku u zemlju koja se u mnogim stvarima razlikuje od našeg djela svijeta?

U Jordanu smo dvije godine. Kad se ukazala prilika nismo se mnogo dvoumili oko odlaska, oboje smo to prihvatili kao avanturu.

Muž je iz Poreča i tamo smo živjeli prije nego smo došli u Jordan. Nekako u isto vrijeme je došla vijest da sam trudna i njegova ponuda za posao. Istražili smo malo i odlučili se na taj veliki korak. Najbitnije nam je bilo da imamo kvalitetnu medicinsku uslugu i dobro zdravstveno osiguranje.

Doselili smo se na početku petog mjeseca moje trudnoće, krajem travnja 2013. Dječak je rođen u Ammanu. Inače, živimo u Aqabi. Neveliki grad, udaljen 400km od Ammana.

Prije nego smo doselili, sve su informacije i savjeti govorili da su bolnice ovdje loše i da moramo ići u Amman za sve. Mislila sam da su ljudi razmaženi i da i ovdje rađaju žene, pa ću i ja. Kada smo došli stvari su ipak izgledale malo drugačije pa smo poslušali savjete i sve preglede obavljali u Ammanu.

Kakva je zdravstvena skrb o trudnicama u Jordanu? Razlikuje li se ovisno o tome jeste li stranac ili Jordanac?

Jelena: Naša pozicija se u potpunosti razlikuje jer imamo međunarodno zdravstveno osiguranje koje nam pokriva sve troškove liječenja i daje mogućnost izbora bolnice i doktora.

Goran: Zdravstveno osiguranje u Jordanu (generalno) za svoje zaposlene ugovara firma sa osiguravajućom kućom. Broj posjeta doktoru je ograničen (oko 14 godišnje), lijekovi se pokrivaju u potpunosti za zaposlenika, a u određenom postotku za članove obitelji.

Kako je izgledao vaš porođaj i boravak u bolnici u Jordanu?

Goran: Kako je Jelena bila trudna prije nego smo odlučili preseliti u Jordan, bolnicu smo izabrali prije odlaska. Rečeno nam je da treba izbjegavati bolnice u našem gradu, Aqabi, jer nivo usluge nije zadovoljavajući.  Na našu sreću bila nam je dostupna najbolja bolnica u Jordanu (vjerojatno i šire). Iako 350 km udaljena od našeg mjesta, bila je nesumnjivo najbolji izbor. Svo osoblje govori engleski jezik, bolnica je privatna i odlično opremljena, a trudnoću i porod nam je vodio vlasnik osobno. U bolnici postoje dva kata sa sobama, na jednom su jednokrevetne, a na drugom apartmani.  To je bolnica u kojoj su rodili svi stranci koji žive u Jordanu.

Jelena: Mi smo na sve preglede išli zajedno što je sasvim uobičajeno u Jordanu. Ponekad smo i veće grupe ljudi vidjeli kako idu na pregled, pretpostavljamo članovi obitelji.
Preglede smo uvijek imali vikendom kako bismo mogli putovati do bolnice i natrag. Posljednji smo mjesec svaki vikend imali preglede i putovali. Tako smo se jednog vikenda upravo vratili iz Ammana kada je puknuo vodenjak pa smo se vratili neraspakirani u auto i zaputili u rodilište. Zbog udaljenosti od bolnice morali smo biti spremni na sve. Odgledali smo brojne filmove o porodu u autu, ispitivali kojom cestom ćemo najbrže doći do bolnice i psihički se pripremali.

Kako smo tu sami, u nepoznatoj kulturi, jeziku, novoj zemlji, puno sam istraživala sama o porodu. Odlučila sam da želim potpuno prirodni porod, naučila što je plan poroda, napravila ga i sa svojim liječnikom razgovarala o svemu. Jedna od stvari koje sam se plašila još prije nego smo došli je bila da li će moj muž moći prisustvovati porođaju. Ipak je arapska zemlja u pitanju. Na upoznavanju, liječnik je rekao da je poželjno da prisustvuje i od tada je sve izgledalo lako. Željela sam potpuno prirodni porod i tako je i bilo. Kad se Mika rodio dali su ga tati u naručje, mene vozili na krevetu i svi zajedno smo ušli u lift i smjestili se u apartman u kome smo zajedno bili iduća tri dana.

Kako je izgledao trudnički tečaj? Postoji li podrška zajednice kroz grupe za dojenje ili nešto slično tome?

Redovni trudnički tečajevi, grupe za podršku dojenju i patronažne sestre u Jordanu ne postoje.

Saznali smo da u Ammanu postoji žena koja je završila obuku u Kanadi i privatno vodi prenatalne tečajeve. Dogovorili da odradimo tečaj u jednom vikendu kako bi nam se poklopio sa odlaskom na pregled u Amman. Tečaj smo odradili zajedno i bili smo jedini polaznici. Dugog dana, na temi dojenje su nam se pridružile još tri žene. Bilo je jako zanimljivo. Imali smo lutke za vježbanje, prošli tehnike masaže kojima pratilac može olakšati trudove ženi i razne druge savjete i trikove. Dobili smo i različite prateće materijale, podsjetnike, pa i poklone.

U bolnici postoji savjetnica za dojenje, Amerikanka udana za Jordanca. Dolazila nam je u sobu nekoliko puta na dan i kroz neobavezno časkanje davala podršku i savjete. Ona je, zapravo, jedina koja nas je redovno obilazila i provjeravala kako smo i kako nam ide. I nakon izlaska iz bolnice mogli smo joj se obratiti za savjet.

U Kuranu piše o dojenju do druge godine. No, kao i svuda, ima onih koje doje i onih koje ne. Na tečaju na temi dojenje, bila je žena koja je čekala drugo dijete. Pričala je o tome kako nije mogla dojiti prvo jer, naravno, žive sa muževim roditeljima u kući I kad god bi htjela dojiti, svekar ili svekrva bi se nacrtali i njoj je bilo neugodno.

Uspjela sam vidjeti ženu u burki (sasvim u crnom s prekrivenim licem) koja doji ispred marketa. Jednom. Najčešće nose bočice i negoduju kada ja dojim u čekaonici kod pedijatra. U početku mi je bilo neugodno zbog toga, ali sam ubrzo prevladala taj osjećaj. Dojim na zahtjev i svuda. Imam maramu za dojenje ili nešto čime malo zaklonim. Ne obraćam pažnju.

Kakva je situacija s pravima domaćih žena?

Jelena: Jordan izgleda kao jedna od liberalnijih islamskih zemalja. Tesko je procijeniti da li je to zaista tako. U zemlji postoje sveučilišta na kojima se školuju i muškarci i žene. Zakonski ne postoje nikakva ograničenja u tom smislu, ali mogu postojati u samoj obitelji ako su zatvorenije i tradicionalnije. Toga ima sve manje, eventualno u manjim sredinama. Država je monarhija i sekularna je po uređenju, ali je društvo u nekoj mjeri i dalje u plemenskim zajednicama.

Ljudi su raznoliki, pa tako ima žena sa burkom (skroz u crnom i sasvim pokrivene), onih koje nose samo hijab (maramu) i onih koje se odijevaju po posljednjoj modi zapadnog svijeta i nose bikini na plaži.  Ne poznajemo ni jednu porodicu s više žena. Poznajemo ženu koja radi kao osiguranje u hotelu, a vikendom peče kekse koje prodaje na tržnici.

Goran: Radio sam u više arapskih zemalja i upoznao sam samo jednog čovjeka koji je imao tri žene. Čak su se i lokalci čudili i smatrali ga izuzetkom. To sve više postaje izuzetak prije nego nego pravilo. Kulturološke razlike su generalno velike i mogle bi biti tema za sebe. U knjizi “Arapska kultura iz perspektive Arapina” autor kaže otprilike ovako: “Zapadnjaci nakon drugog svjetskog rata teže perfekcionizmu, dok se Arapi zadovoljavaju prosječnošću (approximation u originalu)”. Ta rečenica vrlo dobro opisuje razlike u kulturama i pogledu na svijet.

Kako su uređeni porodiljski dopust, postoje li naknade?

Plaćen je porodiljski od 40 dana do  tri mjeseca što ovisi o tome je li tvrtka privatna ili državna. Plaćeno je 100% iznosa plaće.

Idu li djeca u Jordanu u jaslice/vrtiće i plaća li se to? (Ako znaš bilo bi super da mi napišeš info i za vas strance i za domaće ljude, znači idu li domaća djeca u vrtiće ili su doma s majkama…)

Državne jaslice i vrtići su besplatni. Privatni i internacionalni se plaćaju i mogu biti dosta skupi.

Tipična tradicionalna obitelj ima puno djece tako da mama ostane doma brinuti o njima. Strancima su dostupne privatne jaslice, vrtići i škole. I u našem gradu postoji internacionalni vrtić (2+). Ja ne radim pa sam kod kuće s djetetom.

Temperature su u Jordanu visoke tokom cijele godine, koliko to utječe na životni ritam ljudi s djecom?

Jordan je geografski raznolik. Aqaba je najjužnija točka i nalazi se na Crvenom moru i temperature su preko 30 veći dio godine. Manje od 30 je od prosinca do polovine ožujka, a nikad niža od 15. Dan provodimo tako što smo vani ujutro rano i uveče kada je najmanje vruće. Ostatak dana smo u klimatiziranom prostoru. Zanimljivo je, i za nas neobično, da lokalci imaju sasvim drugačiji ritam. Dan im počinje znatno kasnije i kasnije se i završava.

Ujutro spavaju dugo i ništa ne radi. Naš pedijatar radi od 11 sati na primjer. Tako je uobičajeno da sretnete obitelj u šetnji poslije ponoći sa malom djecom. Čak i u 3 ujutro!

U Jordanu djeca uglavnom ne dobivaju preventivno D vitamin (nema potrebe, sunca ima u izobilju), no vi ste ipak svjedočili da i u takvim uvjetima dijete može dobiti rahitis. Kako je to moguće?

Imamo prijatelje čije je dijete oboljelo od rahitisa jer u mjesec dana kada je Eid, nisu bukvalno vidjeli sunca. Muž radi do 19h, večeraju kasno, druže se I na spavanje idu u poslije tri ujutro. Muž ide raditi od sedam, a žena (i djeca) spavaju do 14h.

Koje ste zanimljive razlike uočili kad je riječ o roditeljima s djecom?

U Jordanu vole djecu i imaju ih puno. Njihove bebe su zamotane u deke bez obzira na doba godine i temperaturu. Mislim da to ima veze sa štrigima i urocima. Kada vide djecu koja su razgolićena, malo se čude i brinu (zbog vjetra i sunca) ali se i raduju. Svi žele primiti dijete i prolaznici na ulici ga žele ljubiti.

Malo žena doji iako su siromašna i nerazvijena zemlja. Tetra pelene ne postoje. Autosjedalice koriste stranci i možda neko od lokalnih ljudi iz Ammana. Bebe sjede u krilu vozača! Smatram da je kvaliteta ishrane beba i djece loša. Koriste puno začina i sjemenki u ishrani, ali jako vole junk food. Nemaju svijest o nutritivnim vrijednostima.

Sjetila sam se još nečeg. Kako su obitelji često s puno djece (3+), onda ta se djeca međusobno paze i odgajaju. Kada smo jednom bili u posjeti, najstariji sin od 10 godina, uzeo je savršeno vješto moju bebu, nosio ga I zabavljao. U kući u kojoj smo bili, sva djeca su pomagala postaviti ručak i pospremiti nakon objeda, posluživali su goste i sve što treba.

Kako izgleda djetinjstvo tipičnog Jordanca i postoje li razlike ovisno o tome je li dijete dječak ili djevojčica?

Dječaci su svakako u tradicionalnijoj sredini poželjniji i više maženi i paženi u odnosu na djevojčice.

Iz našeg ugla, reklo bi se da im je sve dopušteno I da su razmaženi. Naravno, ne treba biti isključiv i nije ništa tako striktno podijeljeno.

Curice su lijepo obučene, sa puno ukrasa, sjajnih detalja, čipke. Pretpostavljam da sa spolnom zrelošću dobiju i hijab. Razlike se mogu primijetiti već u rodilištu gdje posjetitelji donose poklone I aranžmane od balona. Oni za dječake puno su raskošniji od onih za djevojčice.

 

A ako želite pročitati što još novopečenim mamama (i tatama) savjetuje više od 600 roditelja iz cijele zemlje, knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knjižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe po posebnoj cijeni!

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

Oglasi

Parmezan za bebe gurmane – dohrana na talijanski način! :-)

Oznake

Biti mama u Italiji, blog za mame, blog za mame i tate, blog za roditelje, Dohrana, Dohrana parmezan, Dojenje, Italija, Mama zna najbolje i tata, Mame u svijetu, Porodiljna naknada, Priča s poroda, Priče iz inozemstva, Vrtić

Maja u Italiji živi već osam godina. Nakon puno godina ljubavi na daljinu u Toscanu se preselila zbog tada dečka, a danas supruga, čim je u ruke dobila diplomu Sveučilišta u Zadru. Živi u malom gradiću Anghiari i radi u turističkoj zajednici. Razlike u mentalitetu kaže, postoje, ali ipak nisu značajne pa se brzo prilagodila. Prije devet mjeseci postala je po prvi puta majka i to predivnog dječaka Nicole. Kakva je zdravstvena skrb o trudnicama u Italiji? Zahvaljujući internetu imala sam priliku usporediti zdravstvenu skrb o trudnicama u Hrvatskoj i Italiji, gdje svaka regija ima svoja pravila. Ovdje u Toscani se dugo čeka ako na prvi pregled ideš preko socijalnog tako da većina žena ide privatno, barem taj prvi put. Privatni specijalistički pregledi jako su skupi. Sa ultrazvukom se cijena penje i preko 100 eura. Od ginekologa se dobije potvrda da si trudna i s njom se ide u javnu bolnicu gdje preuzimaš svoju trudničku knjižicu. U njoj se nalazi niz informacija o besplatnim pregledima i pretragama kroz trudnoću i niz uputnica koje trgaš za pojedine preglede. Jednom mjesečno rade se krvna slika i pretrage urina, ultrazvuka su tri, s tim da je najvažniji onaj u dvadesetom tjednu, kao i u Hrvatskoj. Predviđeno je testiranje na trudnički dijabetes, a pred sam porod, i na određene bakterije u rodnici. Osim tih besplatnih pregleda, većina trudnica se odluči i na neinvazivni duo test u 12. tjednu trudnoće radi utvrđivanja vjerojatnosti za genetske anomalije. Ako rodilja ima preko 35 godina, taj test postaje obvezan i besplatan. Kako je izgledao porođaj i boravak u talijanskoj bolnici? Osoblje je odavalo dojam stručnosti i bili uglavnom ljubazni. Cijelo sam vrijeme imala dojam da sam u dobrim rukama i sva moja pitanja u toku boravka u bolnici dobivala su odgovor. Epiduralna je besplatna i čak je i preporučuju ženama. No obavezan je dvosatni tečaj o pozitivnim i negativnim efektima epiduralne, kao i niz pretraga krvožilnog sustava i srca, kao i potpisana izjava da nisi pušač, da u obiteljskoj anamnezi nemaš određenih bolesti itd. Na porodu cijelo vrijeme uz rodilju može biti muž ili neka druga osoba po želji. Uz mene su bili i muž i rodica po zanimanju medicinska sestra. Sa sobom se u rađaonu može ponijeti i čokoladice za energiju i voda, pa čak i glazba, ako rodilja želi. Nakon poroda dijete se čim prije stavlja na dojku, a u sobi je s mamom 24 sata na dan. Bez obzira na rooming in, ako majka želi, može dijete dati sestrama na brigu da se odmori par sati. Nitko na to ne gleda poprijeko. Je li uređena skrb za žene nakon porođaja? Postoje li patronažne sestre? Patronažna sestra dođe dan nakon sto žena dođe kući s djetetom. Meni je došla patronažna koja je vodila izvrstan besplatni tečaj za trudnice. Nakon poroda sam sumnjala u dostatnost mog mlijeka za bebu, lijepo me je umirila i pokazala nekoliko dobrih položaja za dojenje. Bila je samo jednom, ali da je bilo potrebe došla bi i više puta na moj poziv. Postoji li podrška zajednice kroz grupe za dojenje ili nešto slično tome? Kakav je stav o dojenju u Italiji? Dojenje se jako potiče. Naravno, izbor je na majci, ali ako žena želi dojiti, sustav je na njenoj strani. I to već u rodilištu, samom činjenicom da je dijete uglavnom s majkom u sobi baš zato da bi moglo sisati na zahtjev. U Italiji se prvih par mjeseci preporučuje dojenje na zahtjev, a o adaptiranom mlijeku nitko mi nije rekao niti riječ. Nažalost, iskustva mojih hrvatskih prijateljica govore suprotno: mladim se majkama nekad i bespotrebno, po mom mišljenju, nudi adaptirano mlijeko kao rješenje. Usudila bih se ići korak dalje i reći da bi bilo bolje da ih se educira o skokovima u razvoju, kada bebe češće traže dojenje i zakonu ponude i potražnje i tome kako se zapravo proizvodi majčino mlijeko. Kako su uređeni rodiljni dopust, postoje li naknade i kakve su?

Rodiljni dopust traje sveukupno pet mjeseci otkad trudnica ode na rodiljni dopust pa na dalje. Ja sam otišla na rodiljni mjesec dana prije poroda i vratila se na posao kad je malecki napunio četiri mjeseca. Dobiva se 80% od neto plaće. Teoretski, može se produljiti dopust na još tri mjeseca i tada se dobiva samo 30 posto plaće, ali poslodavci nisu blagonakloni toj opciji pa ju žene izbjegavaju. Žene rijetko ostaju doma kao kućanice nakon poroda. Neke zbog financijskih razloga, a neke zbog osobnih. Kod mene je i jedno i drugo igralo ulogu.

Kako je uređena zdravstvena skrb za djecu?

Zdravstvena skrb za djecu je besplatna sto se tiče pregleda, a plaćaju se lijekovi. Za razliku od hrvatskih pedijatara, ako je dijete bolesno, talijanski pedijatri dolaze u kućnu posjetu, osobito u sezoni gripe. Na redovne preglede se ide k njemu u ordinaciju. Moj pedijatar je dostupan na mobitel 24 sata dnevno. Na dane sam ga toliko puta zvala da sam mislila da mi ne gine optužba za uhođenje. 😀 Često mi isprinta word dokumente koje sam priprema: o ponašanju u slučaju povišene tjelesne temperature, proljeva, o dohrani itd. Bas nekidan je malenome dijagnosticirao bronhitis i pokazao mi cijelu powerpoint prezentaciju o bolestima dišnog sustava kod djece. Cijepljenje nije obavezno, ali većina ljudi cijepi djecu. I za to sam dobila niz letaka i korisnih linkova za internetske stranice i to s informacijama – i za i protiv. Moje osobno mišljenje je da djecu treba cijepiti barem protiv ovih najopakijih bolesti koje mogu biti opasne za život. Kakve su smjernice za dohranu beba? Po čemu se razlikuju od naših? Dohrana ovisi o puno faktora, najviše o veličini djeteta. Kako je Nicola bio velik u odnosu na talijanske vršnjake, preporučeno mi je da sa dohranom krenem kad navrši pet mjeseci. Nisam poslušala jer po po mom mišljenju ničim nije pokazivao da mu je potrebna. Spavao je cijelu noć, nije osobito reagirao na hranu koju bi mi jeli i općenito je odlično dobivao na težini.  Sa dohranom, ako izuzmem onih par žličica voća dnevno, smo započeli s navršenih sedam mjeseci. Preporuka je napraviti biljnu juhu od krumpira, mrkvice i tikvice (odmah nekoliko namirnica), usitniti štapnim mikserom i u nju dodati kukuruz, proso ili rižu za početak. Za ručak se u kašu doda i malo mesa zbog željeza i proteina, za večeru u istu kašu malo sira. Naravno, tu je i nezaobilazna žličica maslinovog ulja. Ono što me osobito čudilo jest preporuka da se u kašicu doda i žličica parmezana jer je bogat kalcijem. U početku to nismo radili, tek u zadnje vrijeme dodam malo parmezana. Kasnije se može tu biljnu juhu obogaćivati sa svim i svačim, a od osmog mjeseca uvodi se i gluten pa se može kombinirati i s grisom i raznim žitaricama. Za međuobroke se do navršene prve godine života preporuča majčino mlijeko ili jogurt za zajutrak i poslije ručka, a za doručak voće. U početku samo jabuka i kruška, kasnije postupno i ostalo voće. Jaje i kravlje mlijeko se ne preporuča prije navršene prve godine. S koliko mjeseci/godina obično klinci u Italiji kreću u jaslice? Ako je majka zaposlena, djeca obično kreću u jaslice sa četiri mjeseca. Jaslice primaju djecu već od tri mjeseca starosti. Nekima se to može učiniti okrutno, ali iz osobnog primjera mogu reci da se Nicola i njegovi prijatelji iz grupe sasvim lijepo snalaze. Recimo da nisu djeca ta koja placu i prave probleme, već majke. Majke mogu donijeti i svoje izdojeno mlijeko bez problema. Jaslice su prilagođene tako malenoj djeci. Imaju podno grijanje i strunjače i sav je namještaj prilagođen djeci i njihovom motoričkom razvoju. Kad je vaše dijete krenulo u jaslice i kako izgledaju dani u talijanskom vrtiću? Nicola je krenuo sa navršenih šest mjeseci, ali samo zato što su ga mogli čuvati moj muž, djed i baka dok sam radila jer su vrtići ljeti zatvoreni. Sudbina je htjela da mu je baka teta u vrtiću tako da nije bilo potrebe za velikim prilagodbama. Inače se djeca uvode u vrtić postupno, jedno po jedno dijete u razmacima od deset dana koliko je predviđeno za prilagodbu. Kroz tih deset dana majka je u prvo vrijeme s djetetom, pa ode na sat vremena, pa na dva sata. Zadnjih par dana mama je odsutna, ali dostupna u roku od pet minuta. Ne znam sto o tome kaže zakon, ali Nicola je u grupi do 18 mjeseci sa desetoro djece, tete su dvije, a pomažu im još i dvije djevojke koje nisu školovane tete. U vrtić djeca moraju stići do 9:30. U 11:30 daju im ručak ovisno o tome na kojem su stupnju dohrane – mlijeko ili kruta hrana. Neka djeca u vrtiću borave do 13h, neka do 16h. Oni koji su vrtiću do 16h tamo i spavaju, imaju i međuobrok kad se probude. Jogurt ili voće, ovisno o tome sto majka želi. Nicola je u vrtiću do 16h. Cijena je 350 eura na mjesec za boravak do 16 sati. Koje ste zanimljive razlike uočili kad je riječ o roditeljima s djecom? Jedna zanimljiva stvar koja mi je bas upala u oči je to sto su se svi čudili mom izboru da prvih mjeseci Nicola bude s nama u sobi. Talijani već po rođenju djecu stave u vlastitu sobicu. Tek rođenu bebu bas tako naglo fizički odvojiti od mame, ni slučajno nije bila moja opcija. Na kraju kad smo ga zbilja prebacili u sobicu, mužu je bilo jako žao. Nije bilo problema, Nicola je od rođenja neuobičajeno dobar spavač – uglavnom spava bez noćnih buđenja. A neke stvari su iste i ovdje. Nepoznatim ženama je prvo pitanje dojim li i ako da, do kad mislim dojiti što mi je malo smiješno. Još na temu dojenja, bez problema se diskretno može dojiti u javnosti gdje god da se nađeš.

Ako želite pročitati što mamama (i tatama) savjetuju roditelji knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe.

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

Život na sjeveru

Oznake

Biti mama u Norveškoj, blog za mame, blog za mame i tate, blog za roditelje, Mama zna najbolje, Mame u svijetu, Norveška, Odgoj, Porod, Porođaj, Priča s poroda, Priče iz inozemstva, Prodiljna naknada Norveška, spavanje u kolicima, Trudnoća

Nordijske zemlje u mnogočemu se uzimaju za primjer u cijelom svijetu. Njihov obrazovni sustav je superioran, njihova djeca rano se osamostaljuju, prava radnika se poštuju, posao lako pronalazi. Prosječna plaća u Norveškoj je oko 26 tisuća kuna. Da, dobro ste pročitali. Prosječni Norvežanin zarađuje više od hrvatskog premijera i predsjednika. No nisu velike samo plaće nego i troškovi.

Za usporedbu, kruh između 20 i 30, litra mlijeka 25 kuna, kava stoji 30 kuna, a najam dvosobnog/trosobnog stana, ovisno o kvartu od 12 do 15 tisuća kuna, pa i više. Zanimljivo, kaže mi moja sugovornica Darja, pelene su valjda jedina stvar koja je u Norveškoj povoljnija. Sve to utječe na razlike i u drugim poljima života. Stavanger je treći po veličini Norveški grad, ujedno jedan od najskupljih gradova za život na svijetu, a dom je obitelji Holm. O tome kako izgleda život roditelja i djece u Norveškoj, razgovarala sam s Darjom Holm, mamom dvojice dječaka, koja sa suprugom i djecom živi upravo u Stavangeru.

Pretpostavljam da se već u trudnoći mogu primijetiti razlike između Hrvatske i Norveške. Kako izgleda liječnička briga o trudnici u Norveškoj?

Poprilično je drugačija od one u Hrvatskoj. Kad žena sazna da je trudna, prvo se javi svom liječniku opće prakse. Prvi „pregled“ je obično sa cca 8 – 9 tjedana i sastoji se od popunjavanja formulara (list papira u više kopija koji se nosi na svaki pregled, ekvivalent trudničkoj knjižici koja ovdje ne postoji) s općenitim pitanjima tipa datum zadnje mjesečnice, prijašnje trudnoće i način poroda, neki osobni podaci, vadi se krv radi određivanja krvne grupe, hemoglobina i testiranje na neke bolesti.

Ne znam kako je sad u Hrvatskoj, ali u Norveškoj se posjet liječniku plaća. U trudnoći žena ima pravo na besplatnu njegu. Iako moram priznati da mi to baš nije potpuno jasno, jer mi je u nekim slučajevima rečeno da je besplatno samo ono sto je direktno vezano za trudnoću, a u drugom slučaju da je besplatno sve. Pitala sam o tome svog liječnika opće prakse, jer što meni znači što recimo bronhitis nije tipična boljka za trudnoću, kad ja ne mogu dobiti neke lijekove koje bi mogla uzeti da nisam trudna, znači zato sto sam trudna neće me gledati kao da nisam – prema tome, po nekoj logici trebala bi imati besplatnu zdravstvenu skrb.

Zdravstveno osiguranje pokriva samo jedan ultrazvuk u trudnoći i on se radi između 18. I 20. Tjedna trudnoće. I to je sve. Nikakvih vaginalnih pregleda tijekom trudnoće nema, ukoliko ne postoje indikacije za isti.

Trudnoću u Norveškoj vode babice koje su visoko obrazovane. Njima se odlazi na redovne preglede koji se sastoje od mjerenja tlaka, kontrole urina i odgovaranju na sva pitanja koja imate. Obično se pokrije i neka tema, jednom je to porod, drugi put dojenje… Postoji opcija privatne babice koju treba platiti, ja sam se odlučila za tu opciju jer sam se htjela uvjeriti svaki mjesec da bebica dobro napreduje i da je sve u redu. Tako sam svakih mjesec dana imala ultrazvuk (uvijek preko trbuha), provjeru tlaka, urina, odgovore na sva pitanja koja me more, kako je trudnoća odmicala razgovore o porodu, opcijama, dojenju…

Ne znam iz osobnog iskustva, ali čula sam da se testovi na anomalije ovdje uopće ne rade. Navodno su zabranjeni, pa cure koje to žele, odlaze u inozemstvo. Obzirom da mi je donekle poznata procedura u Hrvatskoj, a preko Facebooka se družim sa puno cura iz Hrvatske, naravno da sam bila zabrinuta oko stvari koje se u Hrvatskoj provjeravaju, a ovdje ne. Ali eto, prošlo je sve u redu.

Odlučuju li se žene u Norveškoj za porođaj kod kuće? Kako to izgleda? Vi ste ipak odlučili roditi u bolnici. Zašto?

Poznajem osobno dvije cure koje su se odlučile za porod kod kuće, ali one nisu Norvežanke. Postoji velika internacionalna zajednica na Facebooku – mame u Stavangeru koje nisu Norvežanke. Ima ih iz svih krajeva svijeta. Jedna od te dvije cure je stvarno i rodila kod kuće, dok je drugu uhvatila panika kad je sve krenulo pa su ipak otišli u bolnicu.

Ja sam odlučila roditi u bolnici jer se tamo osjećam sigurnije. Za slučaj da, ne daj Bože, nešto pođe krivo, tim osoblja i sva aparatura su spremni. A krenulo je krivo, na oba moja porođaja. Prvi je bio iznimno dugačak i iscrpljujući. Moj prvi sin je rođen uz pomoć vakuuma, a drugi porod je prošao super, ali sam izgubila puno krvi i ostao je komadić posteljice u maternici pa sam dva sata nakon porođaja završila u općoj anesteziji na kiretaži. Plus, htjela sam epiduralnu. 😉

Opcija koju sam ja odabrala izgleda ovako. Nekoliko tjedana prije termina dobije se termin u bolnici gdje se riješi sva papirologija.

Tako da kad porod krene, ne treba ispunjavati nikakve papire. Postoje dva načina – prirodni i uz medicinske intervencije (tipa epiduralna). To su dva odvojena odjela. Kad porod krene, prvo se nazove i kaže da stižete. Kad dođete u bolnicu, smjeste vas u sobu u kojoj će se odvijati sve faze porođaja. Suprug ili bilo tko drugi smije prisustvovati cijelom događaju. Znači, od kad dođete u bolnicu, dok sa bebicom ne idete doma. Pratnja je u normalnoj odjeći. Ne mora imati nikakav tečaj. Uopće ne razumijem zašto bi suprug morao proći tečaj? Pa ne vodi on porođaj…

Odnos prema rodilji u bolnici je fenomenalan. Od trenutka kad stignete, vi ste najvažniji.

Porod vode babice. Dođu u sobu svako toliko da provjere kako napredujete. Ostatak vremena ste sami s partnerom. Smijete jesti, piti, šetati. Klistir nije obavezan, ali ja sam ga tražila oba puta.

Nitko vas ne brije, niti ne pokušava. Imate vlastitu kupaonicu u sklopu sobe. Me morate nositi ništa od doma, praktički sve što trebate imate u ormaru u sobi.

Svaki pregled vam se najavljuje, svaki put pitaju da li se slažete sa pregledom, ništa od lijekova se ne daje rutinski i za sve vas pitaju dopuštenje. Sve vam se objašnjava, odgovara se na svako vaše pitanje. Ako vam se vrišti, možete vrištati, nitko vas neće krivo gledati ili prigovarati zbog toga.

Nitko neće vikati na vas, biti grub ili davati neukusne komentare.

Od kad se bebica rodi, može biti sa vama u sobi 24/7. Ovisno o tome na koji način ste rodili i kako je išao sam porod, oporavljate se ili u hotelu koji je u sklopu bolnice, gdje ste sami (s partnerom uz nadoplatu) u sobi ili ako je bilo nekih komplikacija, smješteni ste u sobi sa 2 kreveta i ako je gužva, dobit ćete cimericu. Plahte, ručnici, nepropusne podloge, spavaćice i sve ostalo što je potrebno rodilji nalazi se u ormaru. Ništa ne morate donijeti. Možete zadržati svoju privatnost navlačenjem zavjesa oko svog kreveta. Babice su na raspolaganju 24/7. Posjete su dozvoljene cijeli dan. Jedete u kantini i hrana je dobra. Nakon tri dana, ako je sve u redu, idete doma. Nakon prvog poroda ostali smo sedam dana, jer je malac bio na intenzivnoj (infekcija), a nakon drugog ostali smo pet dana jer sam se ja dugo oporavljala. Ako je sve u redu i ako želite, bolnicu smijete napustiti već nekoliko sati nakon poroda.

Koliko oznosi porodiljna naknada u Norveškoj?

Može se izabrati između dvije opcije – da 49 tjedana primate punu plaću ili 59 tjedana 80 posto vašeg primanja.

Nakon porođaja u Hrvatskoj rodilju i bebu posjećuje patronažna sestra. Postoji li u Norveškoj institucionalna briga u babinjama i nakon toga?

Nakon prvog poroda nisam dobila kućni posjet,  sestra je bila bolesna. To mi je bilo čudno, jer sam u tom slučaju očekivala zamjenu. Nakon drugog poroda sam dobila kućni posjet. Jedan, tako da pretpostavljam da je to ovdje tako. Ženi se preporuča pregled šest do osam tjedana nakon porođaja, koji može obaviti i kod svog liječnika opće prakse.

U Norveškoj postoji nešto sto se zove barselgruppe. Ako ste išli na trudnički tečaj, uzeti su vaši podaci i nekoliko tjedana nakon rođenja vaše bebice dobijete poziv za grupne sastanke sa mamama i njihovim bebicama sa kojima ste slušali trudnički tečaj. To je stvarno jako lijepo, jer se svi skupa bolje upoznate. Obrađuju se mnoge teme, odgovara se na sva pitanja. Bude čovjeku lakše kad vidi da i druge žene prolaze kroz slične situacije, imaju iste probleme  i nedoumice, budu umorne i pod stresom.

Kako izgleda liječnička briga za djecu?

Ovdje su stvari malo drugačije sto se tiče zdravstvene njege novorođenčadi i male djece. Pedijatar kao takav nije uobičajen. Tu i tamo se nađe neki privatnik. Privatnici su jaaako skupi. Naravno, kad se radi o zdravlju naše dječice, ništa nije preskupo, ali najčešće stvarno nije potrebno. Liječnička skrb za djecu je besplatna, ali lijekovi se plaćaju.

Zdrava djeca na sistematske i cijepljenja odlaze u helsestasjon kojeg ima svaki veći kvart. Tamo se može bilo kad otići izmjeriti i izvagati bebu/dijete, a svaki dan u određenim satima mogu se dobiti i odgovori na sva pitanja koja vas muče. Većinom tamo rade medicinske sestre koje su posebno dodatno školovane za rad sa bebama/djecom, ali ima i doktora i specijalista.

Na zdravoj djeci koja lijepo napreduju ne rade se testovi, tipa vađenje krvi radi provjere željeza, sto se, kako čujem, ponekad radi u Hrvatskoj. Isto tako, ne idu sve bebe na obavezno snimanje kukova, već samo ako postoje indikacije. Inače, kukovi se pregledavaju dosta često, na svakom sistematskom. Čini mi se da je ovaj sa šest mjeseci bio naš treći sistematski.

Koliko je kvalitetna liječnička skrb za djecu?

Već sam spomenula da ovdje djeca kad su bolesna idu liječniku opće prakse. Tako naša cijela obitelj ima istog liječnika. Čula sam svakakva mišljenja, ali ja sam, osobno, jako zadovoljna našim liječnikom. Obzirom da sam odrasla u drugom podneblju, neke stvari su mi neobične, recimo da se ne rade „preventivni“ testovi iz krvi. Daleko od toga da će me moj liječnik odbiti, ali moram sama pitati ako hoću, jer to se ovdje inače jednostavno ne radi. Koliko čujem, postoji još jedna velika razlika – a to je prevlačenje kožice kod muških beba. Tu se to ne radi. Vjerojatno nikad neću zaboraviti svoj šok kad smo bili na ljetovanju u Hrvatskoj i malac se razbolio. Otišli smo kod doktora i bila je upala grla. Govori doktorica meni: „Mama, skinite mu pelenu“. Zbunjeno sam gledala čemu sad to, kad je problem u grlu? Prije nego sto sam se snašla, pokušava ona njemu prevući kožicu, on plače, a njena reakcija: „Ne brinite, ne boli to njega ništa, njemu je posao da plače.“ Eto. Od šoka nisam znala kako reagirati. Ali zato drugi put kad smo bili kod doktora, odmah sam napomenula neka ga ne diraju.

Eto, to ne mogu zamisliti da bi se u Norveškoj moglo dogoditi. Prvo, ja sam mama svome djetetu, a ne raznim doktorima i samo mi se dijete može obraćati s ‘mama’. Za ostale sam „gospođa Holm“. Drugo, nikome niti ne pada na pamet raditi nešto s mojim djetetom bez pitanja i bez mojeg odobrenja. Skrećem s pitanja, ali je slična tema – nakon prvog porođaja, kad sam zamolila da mi pokažu kako staviti dijete na dojku – svi, bez iznimke, pitali su me za dopuštenje da me dodirnu i pokažu mi.

Postoji li podrška zajednice kroz grupe za dojenje ili nešto slično tome?

Postoji podrška za dojenje, može se kontaktirati telefonom ili mailom, odgovaraju vrlo brzo i dobra su podrška. Međutim, meni je najviše pomoglo iskustvo drugih mama i Rodina grupa na Facebooku. I moja mama, koja iako nije uspjela dojiti (rekla bih zbog ondašnjeg stava i načina na kojeg se početak dojenja provodio), bila mi je moralna podrška, ali i podrška u svakom drugom obliku, jer je provela kod mene mjesec dana. Prvo dijete nisam uspjela dojiti, djelom zbog njegove nezainteresiranosti, a vjerojatno većim djelom zbog moje nespremnosti i neiskustva. Drugo dijete ima sedam mjeseci i izuzev nekoliko bočica na početku dok još nisam vjerovala u svoje tijelo, isključivo je dojena beba. Ali, on je tip bebe koji je na meni proveo svojih prvih šest tjedana, doslovno 24/7. Čak je i spavao na meni, sva spavanja, nisam ga mogla odložiti nigdje, niti na minutu, a nije bio presretan niti kad ga je netko drugi držao. Jako mi je drago da je to, izuzetno naporno, razdoblje iza nas.

Kada većina djece u Norveškoj kreće u jaslice/vrtić? Plaća li se boravak djece u jaslicama/vrtiću?

Većina djece u Norveškoj u jaslice kreće s oko godinu dana. Boravak u vrtiću se plaća. Postoje državni i privatni vrtići, cijena je ista, oko 2600 kuna. Dosta je teško dobiti vrtić i prijave za iduću godinu je potrebno poslati početkom godine. Postoji pravilo da se djetetu rođenom do 1.9. mora osigurati vrtić za sljedeću godinu. U prijavi se navodi nekoliko vrtića koji su vam prihvatljivi, i onda nam bude dodijeljen jedan od njih, s time da ako ima mjesta u vrtiću koji vam je bio prvi izbor, dobijete taj, a ako nema mjesta, gleda se drugi izbor.

Kako izgleda jedan dan u norveškom vrtiću? Imaju li djeca kuhane obroke?

Moje starije dijete ide u Waldorfski vrtić, pa ja mogu prenijeti osobno iskustvo sto se tiče tog vrtića. Koliko čujem od drugih mama,

klasični vrtići su nešto drugačiji. Kuhani obroci su bolna točka većine vrtića ovdje. U našem vrtiću bude kuhani obrok dva do tri puta na tjedan, no to nije niti blizu obroku u hrvatskim vrtićima. Recimo jedan obrok bude tjestenina (samo skuhana tjestenina, bez umaka, pa uz to poslužen npr. kukuruz iz konzerve i ananas… Drugi put je to povrtna juha, treći put domaća pizza…

Općenito nemam ništa lijepo za reći o prehrani u norveškim vrtićima…

Norvežanima je to prilično normalno rekla bih. Djeca uglavnom jedu sendviće, sirovo povrće i voće. Jedna velika razlika je to što djeca ovdje od samog početka nose užinu. Čak i u jaslice. Znači, u obavezne jutarnje aktivnosti spada i priprema užine.

Svaki dan je naglasak na nekoj aktivnosti, pa ponedjeljkom idu u šetnju na obližnje destinacije, ako je jako ružno vrijeme onda im naprave poligon unutra da se malo izdivljaju. 🙂 Neki drugi dan je recimo naglasak na pospremanju, treći dan peku peciva, četvrti je naglasak na razvoju jezika… Djeca, ovisno o dobi, sudjeluju i u pripremi hrane. Naš je vrtić jako malen, smješten u obiteljskoj kući na dva kata. Upravo nas je to i privuklo, taj osjećaj zajedništva. Imaju jednu tetu na četvero, petero djece. Svaki dan se ide van u dvorište gdje imaju igralište, pješčanik, ljuljačke, tobogan, tricikle, romobile… Ide se van bez obzira na vrijeme, čak i po kiši. Kiša je u Norveškoj jako uobičajena, pa kad ne bi izlazili van po kiši, ne bi jako dugo izlazili. 😀 Smatram da je to jako dobro – djeca nauče prihvatiti vrijeme takvo kakvo je već od najranije dobi. Naravno, prikladna odjeća je obvezna. Jedino najmlađa dječica ne idu van bas po jakoj kiši ili kad ima jako puno snijega.

Ne znam kako u drugim vrtićima, ali u našem jako poštuju individualnost svakog djeteta. Tako je, npr. moje starije dijete velika spavalica, pa je jedini iz starije grupe spavao još dodatnu godinu. Još jedna ogromna razlika od Hrvatske. Ovdje djeca idu u vrtić neovisno o tome imaju li pelenu ili ne. Znam da u Hrvatskoj u stariju grupu ne može dijete koje je u pelenama, ovdje uopće ne rade problem oko toga. Svi oni ostave pelenu, prije ili kasnije. Mi smo se kasno odvikavali, imao je 40 mjeseci i napokon je bio spreman (probala prije toga dva puta neuspješno). Tu je jedna zamjerka vrtiću. Oni ništa ne rade po pitanju odvikavanja od pelena dok ne postoje rezultati doma. Tako da sam ja njega ostavila dva tjedna doma pa smo vježbali. Skinuo se u tjedan dana, još tjedan dana je bilo čisto da steknemo sigurnost. Krenuo je opet u vrtić i imao nekoliko „nezgoda“, pa kad su se zaredale par dana za redom, dobila sam poruku iz vrtića da bi oni njemu vratili pelenu. Rekoh, nema šanse! Otišla sam na razgovor pa smo i to riješili na obostrano zadovoljstvo.

 

Mnogi će se začuditi da djeca u vrtiću, ali i kod kuće spavaju vani u kolicima čak i na vrlo niskim temperaturama. Je li to bolje za zdravlje ili su razlozi neki drugi?

Ovdje ima izreka – Det finnes ikke dårlig vær – bare dårlige klær. U prijevodu – Nema lošeg vremena, samo loše odjeće.

U većini vrtića djeca spavaju vani, u kolicima.

Prvo mi je to bilo čudno, ali sad mi je skroz normalno. Lijepo ih zabundaju, pa u kolica, zaštite mrežom i lijepo zamrače i klinci spavaju na svježem zraku.

To se tu jednostavno tako radi. Kao što se naši ljudi čude sto klinci ovdje spavaju vani, čude se i Norvežani kad im kažem da kod nas dječica spavaju unutra i da mnogi spavaju sve do godinu pred školu preko dana. Čak i kad su doma, ako postoje uvjeti za to, dnevna spavanja se često odvijaju vani u kolicima. Moje čuđenje i šok kad sam prvi put čula za to vjerojatno su isti kao i kod svakoga od vas, ali s vremenom sam se potpuno navikla na tu ideju, vidjela sam da to sasvim lijepo ide i i sama bih tako radila kad bi imala uvjete.

Ovdje se izlazi van čak i sa najmanjim bebama po svakom vremenu. Iako se klima mijenja pa su ljeta nešto ljepša i suša, ipak postoje duga razdoblja kiše i ružnog vremena, vlage, magle, hladnoće. Tempo života je brz, treba sa bebom na sistematski, treba kupiti ovo ili ono, a napokon, i zbog vlastitog psihičkog zdravlja dobro je izaći iz kuće.  😉 Dakle, djeca su ionako vani. Naravno, prikladno obučena i prikladno zaštićena od vremenskih uvjeta. Budu zabundani u zimskoj vreći u kolicima, tako da im samo lice viri van. 🙂

I još nešto za kolica – jako se dugo koriste, pa je totalno normalno vidjeti i trogodišnjake u kolicima. Sjećam se zgražanja nekolicine mama iz Hrvatske što vozim svojeg 3-godisnjaka u kolicima. Moje dijete nije bilo baš za hodanje, a kad negdje moraš stići na vrijeme, a nemaš auto, kolica su sasvim prihvatljiv način transporta.

Kakav je odnos u Norveškoj prema roditeljima i djeci kad je riječ o zaposlenju, ali i općenito?

Nitko neće biti diskriminiran zato sto ima dijete. Nećeš teže dobiti posao zato što imaš ili planiraš imati dijete i svakako nećeš dobiti otkaz ako zatrudniš. Zaposlenikova prava su jako važna i poštuju se. Možeš bez straha otići na bolovanje, bolovanje za dijete, porodiljni.

A ako želite pročitati što još novopečenim mamama (i tatama) savjetuje više od 600 roditelja iz cijele zemlje, knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe po posebnoj cijeni!

 

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).