Nordijske zemlje u mnogočemu se uzimaju za primjer u cijelom svijetu. Njihov obrazovni sustav je superioran, njihova djeca rano se osamostaljuju, prava radnika se poštuju, posao lako pronalazi. Prosječna plaća u Norveškoj je oko 26 tisuća kuna. Da, dobro ste pročitali. Prosječni Norvežanin zarađuje više od hrvatskog premijera i predsjednika. No nisu velike samo plaće nego i troškovi.
Za usporedbu, kruh između 20 i 30, litra mlijeka 25 kuna, kava stoji 30 kuna, a najam dvosobnog/trosobnog stana, ovisno o kvartu od 12 do 15 tisuća kuna, pa i više. Zanimljivo, kaže mi moja sugovornica Darja, pelene su valjda jedina stvar koja je u Norveškoj povoljnija. Sve to utječe na razlike i u drugim poljima života. Stavanger je treći po veličini Norveški grad, ujedno jedan od najskupljih gradova za život na svijetu, a dom je obitelji Holm. O tome kako izgleda život roditelja i djece u Norveškoj, razgovarala sam s Darjom Holm, mamom dvojice dječaka, koja sa suprugom i djecom živi upravo u Stavangeru.
Pretpostavljam da se već u trudnoći mogu primijetiti razlike između Hrvatske i Norveške. Kako izgleda liječnička briga o trudnici u Norveškoj?
Poprilično je drugačija od one u Hrvatskoj. Kad žena sazna da je trudna, prvo se javi svom liječniku opće prakse. Prvi „pregled“ je obično sa cca 8 – 9 tjedana i sastoji se od popunjavanja formulara (list papira u više kopija koji se nosi na svaki pregled, ekvivalent trudničkoj knjižici koja ovdje ne postoji) s općenitim pitanjima tipa datum zadnje mjesečnice, prijašnje trudnoće i način poroda, neki osobni podaci, vadi se krv radi određivanja krvne grupe, hemoglobina i testiranje na neke bolesti.
Ne znam kako je sad u Hrvatskoj, ali u Norveškoj se posjet liječniku plaća. U trudnoći žena ima pravo na besplatnu njegu. Iako moram priznati da mi to baš nije potpuno jasno, jer mi je u nekim slučajevima rečeno da je besplatno samo ono sto je direktno vezano za trudnoću, a u drugom slučaju da je besplatno sve. Pitala sam o tome svog liječnika opće prakse, jer što meni znači što recimo bronhitis nije tipična boljka za trudnoću, kad ja ne mogu dobiti neke lijekove koje bi mogla uzeti da nisam trudna, znači zato sto sam trudna neće me gledati kao da nisam – prema tome, po nekoj logici trebala bi imati besplatnu zdravstvenu skrb.
Zdravstveno osiguranje pokriva samo jedan ultrazvuk u trudnoći i on se radi između 18. I 20. Tjedna trudnoće. I to je sve. Nikakvih vaginalnih pregleda tijekom trudnoće nema, ukoliko ne postoje indikacije za isti.
Trudnoću u Norveškoj vode babice koje su visoko obrazovane. Njima se odlazi na redovne preglede koji se sastoje od mjerenja tlaka, kontrole urina i odgovaranju na sva pitanja koja imate. Obično se pokrije i neka tema, jednom je to porod, drugi put dojenje… Postoji opcija privatne babice koju treba platiti, ja sam se odlučila za tu opciju jer sam se htjela uvjeriti svaki mjesec da bebica dobro napreduje i da je sve u redu. Tako sam svakih mjesec dana imala ultrazvuk (uvijek preko trbuha), provjeru tlaka, urina, odgovore na sva pitanja koja me more, kako je trudnoća odmicala razgovore o porodu, opcijama, dojenju…
Ne znam iz osobnog iskustva, ali čula sam da se testovi na anomalije ovdje uopće ne rade. Navodno su zabranjeni, pa cure koje to žele, odlaze u inozemstvo. Obzirom da mi je donekle poznata procedura u Hrvatskoj, a preko Facebooka se družim sa puno cura iz Hrvatske, naravno da sam bila zabrinuta oko stvari koje se u Hrvatskoj provjeravaju, a ovdje ne. Ali eto, prošlo je sve u redu.
Odlučuju li se žene u Norveškoj za porođaj kod kuće? Kako to izgleda? Vi ste ipak odlučili roditi u bolnici. Zašto?
Poznajem osobno dvije cure koje su se odlučile za porod kod kuće, ali one nisu Norvežanke. Postoji velika internacionalna zajednica na Facebooku – mame u Stavangeru koje nisu Norvežanke. Ima ih iz svih krajeva svijeta. Jedna od te dvije cure je stvarno i rodila kod kuće, dok je drugu uhvatila panika kad je sve krenulo pa su ipak otišli u bolnicu.
Ja sam odlučila roditi u bolnici jer se tamo osjećam sigurnije. Za slučaj da, ne daj Bože, nešto pođe krivo, tim osoblja i sva aparatura su spremni. A krenulo je krivo, na oba moja porođaja. Prvi je bio iznimno dugačak i iscrpljujući. Moj prvi sin je rođen uz pomoć vakuuma, a drugi porod je prošao super, ali sam izgubila puno krvi i ostao je komadić posteljice u maternici pa sam dva sata nakon porođaja završila u općoj anesteziji na kiretaži. Plus, htjela sam epiduralnu. 😉
Opcija koju sam ja odabrala izgleda ovako. Nekoliko tjedana prije termina dobije se termin u bolnici gdje se riješi sva papirologija.
Tako da kad porod krene, ne treba ispunjavati nikakve papire. Postoje dva načina – prirodni i uz medicinske intervencije (tipa epiduralna). To su dva odvojena odjela. Kad porod krene, prvo se nazove i kaže da stižete. Kad dođete u bolnicu, smjeste vas u sobu u kojoj će se odvijati sve faze porođaja. Suprug ili bilo tko drugi smije prisustvovati cijelom događaju. Znači, od kad dođete u bolnicu, dok sa bebicom ne idete doma. Pratnja je u normalnoj odjeći. Ne mora imati nikakav tečaj. Uopće ne razumijem zašto bi suprug morao proći tečaj? Pa ne vodi on porođaj…
Odnos prema rodilji u bolnici je fenomenalan. Od trenutka kad stignete, vi ste najvažniji.
Porod vode babice. Dođu u sobu svako toliko da provjere kako napredujete. Ostatak vremena ste sami s partnerom. Smijete jesti, piti, šetati. Klistir nije obavezan, ali ja sam ga tražila oba puta.
Nitko vas ne brije, niti ne pokušava. Imate vlastitu kupaonicu u sklopu sobe. Me morate nositi ništa od doma, praktički sve što trebate imate u ormaru u sobi.
Svaki pregled vam se najavljuje, svaki put pitaju da li se slažete sa pregledom, ništa od lijekova se ne daje rutinski i za sve vas pitaju dopuštenje. Sve vam se objašnjava, odgovara se na svako vaše pitanje. Ako vam se vrišti, možete vrištati, nitko vas neće krivo gledati ili prigovarati zbog toga.
Nitko neće vikati na vas, biti grub ili davati neukusne komentare.
Od kad se bebica rodi, može biti sa vama u sobi 24/7. Ovisno o tome na koji način ste rodili i kako je išao sam porod, oporavljate se ili u hotelu koji je u sklopu bolnice, gdje ste sami (s partnerom uz nadoplatu) u sobi ili ako je bilo nekih komplikacija, smješteni ste u sobi sa 2 kreveta i ako je gužva, dobit ćete cimericu. Plahte, ručnici, nepropusne podloge, spavaćice i sve ostalo što je potrebno rodilji nalazi se u ormaru. Ništa ne morate donijeti. Možete zadržati svoju privatnost navlačenjem zavjesa oko svog kreveta. Babice su na raspolaganju 24/7. Posjete su dozvoljene cijeli dan. Jedete u kantini i hrana je dobra. Nakon tri dana, ako je sve u redu, idete doma. Nakon prvog poroda ostali smo sedam dana, jer je malac bio na intenzivnoj (infekcija), a nakon drugog ostali smo pet dana jer sam se ja dugo oporavljala. Ako je sve u redu i ako želite, bolnicu smijete napustiti već nekoliko sati nakon poroda.
Koliko oznosi porodiljna naknada u Norveškoj?
Može se izabrati između dvije opcije – da 49 tjedana primate punu plaću ili 59 tjedana 80 posto vašeg primanja.
Nakon porođaja u Hrvatskoj rodilju i bebu posjećuje patronažna sestra. Postoji li u Norveškoj institucionalna briga u babinjama i nakon toga?
Nakon prvog poroda nisam dobila kućni posjet, sestra je bila bolesna. To mi je bilo čudno, jer sam u tom slučaju očekivala zamjenu. Nakon drugog poroda sam dobila kućni posjet. Jedan, tako da pretpostavljam da je to ovdje tako. Ženi se preporuča pregled šest do osam tjedana nakon porođaja, koji može obaviti i kod svog liječnika opće prakse.
U Norveškoj postoji nešto sto se zove barselgruppe. Ako ste išli na trudnički tečaj, uzeti su vaši podaci i nekoliko tjedana nakon rođenja vaše bebice dobijete poziv za grupne sastanke sa mamama i njihovim bebicama sa kojima ste slušali trudnički tečaj. To je stvarno jako lijepo, jer se svi skupa bolje upoznate. Obrađuju se mnoge teme, odgovara se na sva pitanja. Bude čovjeku lakše kad vidi da i druge žene prolaze kroz slične situacije, imaju iste probleme i nedoumice, budu umorne i pod stresom.
Kako izgleda liječnička briga za djecu?
Ovdje su stvari malo drugačije sto se tiče zdravstvene njege novorođenčadi i male djece. Pedijatar kao takav nije uobičajen. Tu i tamo se nađe neki privatnik. Privatnici su jaaako skupi. Naravno, kad se radi o zdravlju naše dječice, ništa nije preskupo, ali najčešće stvarno nije potrebno. Liječnička skrb za djecu je besplatna, ali lijekovi se plaćaju.
Zdrava djeca na sistematske i cijepljenja odlaze u helsestasjon kojeg ima svaki veći kvart. Tamo se može bilo kad otići izmjeriti i izvagati bebu/dijete, a svaki dan u određenim satima mogu se dobiti i odgovori na sva pitanja koja vas muče. Većinom tamo rade medicinske sestre koje su posebno dodatno školovane za rad sa bebama/djecom, ali ima i doktora i specijalista.
Na zdravoj djeci koja lijepo napreduju ne rade se testovi, tipa vađenje krvi radi provjere željeza, sto se, kako čujem, ponekad radi u Hrvatskoj. Isto tako, ne idu sve bebe na obavezno snimanje kukova, već samo ako postoje indikacije. Inače, kukovi se pregledavaju dosta često, na svakom sistematskom. Čini mi se da je ovaj sa šest mjeseci bio naš treći sistematski.
Koliko je kvalitetna liječnička skrb za djecu?
Već sam spomenula da ovdje djeca kad su bolesna idu liječniku opće prakse. Tako naša cijela obitelj ima istog liječnika. Čula sam svakakva mišljenja, ali ja sam, osobno, jako zadovoljna našim liječnikom. Obzirom da sam odrasla u drugom podneblju, neke stvari su mi neobične, recimo da se ne rade „preventivni“ testovi iz krvi. Daleko od toga da će me moj liječnik odbiti, ali moram sama pitati ako hoću, jer to se ovdje inače jednostavno ne radi. Koliko čujem, postoji još jedna velika razlika – a to je prevlačenje kožice kod muških beba. Tu se to ne radi. Vjerojatno nikad neću zaboraviti svoj šok kad smo bili na ljetovanju u Hrvatskoj i malac se razbolio. Otišli smo kod doktora i bila je upala grla. Govori doktorica meni: „Mama, skinite mu pelenu“. Zbunjeno sam gledala čemu sad to, kad je problem u grlu? Prije nego sto sam se snašla, pokušava ona njemu prevući kožicu, on plače, a njena reakcija: „Ne brinite, ne boli to njega ništa, njemu je posao da plače.“ Eto. Od šoka nisam znala kako reagirati. Ali zato drugi put kad smo bili kod doktora, odmah sam napomenula neka ga ne diraju.
Eto, to ne mogu zamisliti da bi se u Norveškoj moglo dogoditi. Prvo, ja sam mama svome djetetu, a ne raznim doktorima i samo mi se dijete može obraćati s ‘mama’. Za ostale sam „gospođa Holm“. Drugo, nikome niti ne pada na pamet raditi nešto s mojim djetetom bez pitanja i bez mojeg odobrenja. Skrećem s pitanja, ali je slična tema – nakon prvog porođaja, kad sam zamolila da mi pokažu kako staviti dijete na dojku – svi, bez iznimke, pitali su me za dopuštenje da me dodirnu i pokažu mi.
Postoji li podrška zajednice kroz grupe za dojenje ili nešto slično tome?
Postoji podrška za dojenje, može se kontaktirati telefonom ili mailom, odgovaraju vrlo brzo i dobra su podrška. Međutim, meni je najviše pomoglo iskustvo drugih mama i Rodina grupa na Facebooku. I moja mama, koja iako nije uspjela dojiti (rekla bih zbog ondašnjeg stava i načina na kojeg se početak dojenja provodio), bila mi je moralna podrška, ali i podrška u svakom drugom obliku, jer je provela kod mene mjesec dana. Prvo dijete nisam uspjela dojiti, djelom zbog njegove nezainteresiranosti, a vjerojatno većim djelom zbog moje nespremnosti i neiskustva. Drugo dijete ima sedam mjeseci i izuzev nekoliko bočica na početku dok još nisam vjerovala u svoje tijelo, isključivo je dojena beba. Ali, on je tip bebe koji je na meni proveo svojih prvih šest tjedana, doslovno 24/7. Čak je i spavao na meni, sva spavanja, nisam ga mogla odložiti nigdje, niti na minutu, a nije bio presretan niti kad ga je netko drugi držao. Jako mi je drago da je to, izuzetno naporno, razdoblje iza nas.
Kada većina djece u Norveškoj kreće u jaslice/vrtić? Plaća li se boravak djece u jaslicama/vrtiću?
Većina djece u Norveškoj u jaslice kreće s oko godinu dana. Boravak u vrtiću se plaća. Postoje državni i privatni vrtići, cijena je ista, oko 2600 kuna. Dosta je teško dobiti vrtić i prijave za iduću godinu je potrebno poslati početkom godine. Postoji pravilo da se djetetu rođenom do 1.9. mora osigurati vrtić za sljedeću godinu. U prijavi se navodi nekoliko vrtića koji su vam prihvatljivi, i onda nam bude dodijeljen jedan od njih, s time da ako ima mjesta u vrtiću koji vam je bio prvi izbor, dobijete taj, a ako nema mjesta, gleda se drugi izbor.
Kako izgleda jedan dan u norveškom vrtiću? Imaju li djeca kuhane obroke?
Moje starije dijete ide u Waldorfski vrtić, pa ja mogu prenijeti osobno iskustvo sto se tiče tog vrtića. Koliko čujem od drugih mama,
klasični vrtići su nešto drugačiji. Kuhani obroci su bolna točka većine vrtića ovdje. U našem vrtiću bude kuhani obrok dva do tri puta na tjedan, no to nije niti blizu obroku u hrvatskim vrtićima. Recimo jedan obrok bude tjestenina (samo skuhana tjestenina, bez umaka, pa uz to poslužen npr. kukuruz iz konzerve i ananas… Drugi put je to povrtna juha, treći put domaća pizza…
Općenito nemam ništa lijepo za reći o prehrani u norveškim vrtićima…
Norvežanima je to prilično normalno rekla bih. Djeca uglavnom jedu sendviće, sirovo povrće i voće. Jedna velika razlika je to što djeca ovdje od samog početka nose užinu. Čak i u jaslice. Znači, u obavezne jutarnje aktivnosti spada i priprema užine.
Svaki dan je naglasak na nekoj aktivnosti, pa ponedjeljkom idu u šetnju na obližnje destinacije, ako je jako ružno vrijeme onda im naprave poligon unutra da se malo izdivljaju. 🙂 Neki drugi dan je recimo naglasak na pospremanju, treći dan peku peciva, četvrti je naglasak na razvoju jezika… Djeca, ovisno o dobi, sudjeluju i u pripremi hrane. Naš je vrtić jako malen, smješten u obiteljskoj kući na dva kata. Upravo nas je to i privuklo, taj osjećaj zajedništva. Imaju jednu tetu na četvero, petero djece. Svaki dan se ide van u dvorište gdje imaju igralište, pješčanik, ljuljačke, tobogan, tricikle, romobile… Ide se van bez obzira na vrijeme, čak i po kiši. Kiša je u Norveškoj jako uobičajena, pa kad ne bi izlazili van po kiši, ne bi jako dugo izlazili. 😀 Smatram da je to jako dobro – djeca nauče prihvatiti vrijeme takvo kakvo je već od najranije dobi. Naravno, prikladna odjeća je obvezna. Jedino najmlađa dječica ne idu van bas po jakoj kiši ili kad ima jako puno snijega.
Ne znam kako u drugim vrtićima, ali u našem jako poštuju individualnost svakog djeteta. Tako je, npr. moje starije dijete velika spavalica, pa je jedini iz starije grupe spavao još dodatnu godinu. Još jedna ogromna razlika od Hrvatske. Ovdje djeca idu u vrtić neovisno o tome imaju li pelenu ili ne. Znam da u Hrvatskoj u stariju grupu ne može dijete koje je u pelenama, ovdje uopće ne rade problem oko toga. Svi oni ostave pelenu, prije ili kasnije. Mi smo se kasno odvikavali, imao je 40 mjeseci i napokon je bio spreman (probala prije toga dva puta neuspješno). Tu je jedna zamjerka vrtiću. Oni ništa ne rade po pitanju odvikavanja od pelena dok ne postoje rezultati doma. Tako da sam ja njega ostavila dva tjedna doma pa smo vježbali. Skinuo se u tjedan dana, još tjedan dana je bilo čisto da steknemo sigurnost. Krenuo je opet u vrtić i imao nekoliko „nezgoda“, pa kad su se zaredale par dana za redom, dobila sam poruku iz vrtića da bi oni njemu vratili pelenu. Rekoh, nema šanse! Otišla sam na razgovor pa smo i to riješili na obostrano zadovoljstvo.
Mnogi će se začuditi da djeca u vrtiću, ali i kod kuće spavaju vani u kolicima čak i na vrlo niskim temperaturama. Je li to bolje za zdravlje ili su razlozi neki drugi?
Ovdje ima izreka – Det finnes ikke dårlig vær – bare dårlige klær. U prijevodu – Nema lošeg vremena, samo loše odjeće.
U većini vrtića djeca spavaju vani, u kolicima.
Prvo mi je to bilo čudno, ali sad mi je skroz normalno. Lijepo ih zabundaju, pa u kolica, zaštite mrežom i lijepo zamrače i klinci spavaju na svježem zraku.
To se tu jednostavno tako radi. Kao što se naši ljudi čude sto klinci ovdje spavaju vani, čude se i Norvežani kad im kažem da kod nas dječica spavaju unutra i da mnogi spavaju sve do godinu pred školu preko dana. Čak i kad su doma, ako postoje uvjeti za to, dnevna spavanja se često odvijaju vani u kolicima. Moje čuđenje i šok kad sam prvi put čula za to vjerojatno su isti kao i kod svakoga od vas, ali s vremenom sam se potpuno navikla na tu ideju, vidjela sam da to sasvim lijepo ide i i sama bih tako radila kad bi imala uvjete.
Ovdje se izlazi van čak i sa najmanjim bebama po svakom vremenu. Iako se klima mijenja pa su ljeta nešto ljepša i suša, ipak postoje duga razdoblja kiše i ružnog vremena, vlage, magle, hladnoće. Tempo života je brz, treba sa bebom na sistematski, treba kupiti ovo ili ono, a napokon, i zbog vlastitog psihičkog zdravlja dobro je izaći iz kuće. 😉 Dakle, djeca su ionako vani. Naravno, prikladno obučena i prikladno zaštićena od vremenskih uvjeta. Budu zabundani u zimskoj vreći u kolicima, tako da im samo lice viri van. 🙂
I još nešto za kolica – jako se dugo koriste, pa je totalno normalno vidjeti i trogodišnjake u kolicima. Sjećam se zgražanja nekolicine mama iz Hrvatske što vozim svojeg 3-godisnjaka u kolicima. Moje dijete nije bilo baš za hodanje, a kad negdje moraš stići na vrijeme, a nemaš auto, kolica su sasvim prihvatljiv način transporta.
Kakav je odnos u Norveškoj prema roditeljima i djeci kad je riječ o zaposlenju, ali i općenito?
Nitko neće biti diskriminiran zato sto ima dijete. Nećeš teže dobiti posao zato što imaš ili planiraš imati dijete i svakako nećeš dobiti otkaz ako zatrudniš. Zaposlenikova prava su jako važna i poštuju se. Možeš bez straha otići na bolovanje, bolovanje za dijete, porodiljni.
A ako želite pročitati što još novopečenim mamama (i tatama) savjetuje više od 600 roditelja iz cijele zemlje, knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe po posebnoj cijeni!
Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).
Sviđa ti se?
Sviđa mi se Učitavanje...
Dječaci za maškare u plavoj Elzinoj haljini jer ni njih nije zaobišla Frozenmanija. Djevojčice koje obožavaju Star wars. U posljednje vrijeme često na društvenim mrežama, domaćim i stranim portalima čitam tekstove i vidim fotografije koje slave različitost i mogućnost izbora. To više nego podržavam, nikad nisam bila od stavljanja u kalupe, niti svoju djecu tako odgajamo. Trudimo se djecu odgajati tako da ne postoje igračke ili boje samo za djevojčice ili samo za dječake. Pa se tako naša curica nikada nije igrala lutkama, iako ih ima nekoliko i voli gledati Traktora Toma, a naš dječak je od Sv.
Ako želite pročitati što mamama (i tatama) savjetuju roditelji knjigu 
