Moj dječak ima deset mjeseci. Moram priznati da je s drugim sve to nekako brže prošlo. Nisam se ni okrenula, a prošlo je onih prvih nekoliko, vrlo zahtjevnih mjeseci. Nakon drugog porođaja oporavak mi je bio mnogo brži. Osim što je porođaj (iako puno dulji od prvog) bio lakši, rekla bih da je to zato jer sam znala kako to izgleda, što mogu očekivati i kako ću se osjećati. Nije bilo kao nakon prvog porođaja onog osjećaja da te netko katapultirao u svemir i da pojma nemaš što ćeš i kako sada.
No, ipak, prvi mjeseci su uvijek teški. Porođaj je ipak porođaj, dojenje svakih sat i pol dva danju i noću, plus, tu je i starije dijete. Zapravo, više od porođaja, dojenja i toga kako ću se snaći s drugom bebom, više me brinulo kako će moja djevojčica sve to proživjeti. Prvo, nismo se nikada odvajale na dulje od dan, dva. Drugo, naviknula je da se dosta bavimo s njom, a sad je tu i braco. Bilo je neobično tih prvih tjedana. Trebali smo se i mi veliki naviknuti da smo roditelji dvoje djece, a kamoli ona sa svojih četiri godine. Bracu je odmah zavoljela, baš ga je puno mazila, ljubila. Njezina ljubomora ispoljavala se uglavnom prema nama roditeljima. Naša curka koja je zbilja dobro dijete, postala je mala durica. 😀 Bilo je lupanja vratima (pogled u pubertet, hahaha), odgovaranja… Trudili smo suprug i ja jako da se ne osjeti zapostavljenom. Uvijek se sjetim kako smo jednom ležali u njezinom krevetu, braco visi s cice, ja nju grlim i čitam joj knjigu. Najzahtjevnije mi je bilo kad bi suprug išao na put, posebno večernji dio.
Često sam se željela baciti kroz prozor. 😀 Srećom, živim u prizemlju.
Svaku put – ja pokušavam uspavati sina na cici, a ona bi se baš tada igrala nečega. Osmislila je neku igru u kojoj je ona maca koja je došla s mjesta gdje su bile poplave (taman su bile aktualne) i to bi se obavezno igrali kad sam ja htjela uspavati malenog. Uglavnom, iako mi je tada to zbilja smetalo, na kraju je ispalo dobro. Bracek se naučio uspavati sam u krevetiću, jer je seka sabotirala uspavljivanje dojenjem. 😀
Onda je nastupilo jedno razdoblje kad smo pomislili da je sve ok, da je prihvatila bracu, a onda drama na najjače. Svaku večer kad bismo je stavili spavati, počela bi po deset puta izlaziti iz sobe, plakati, užas. Jednu večer je bila takva histerija da smo mislili da ćemo morati potražiti savjet psihologa u vrtiću. To smo na kraju riješili s maženjem i dogovorom da može jednom izaći. Izljubili bismo se i onda bi je ponovno ušuškali i prošlo je hvala Bogu.
Mislim da je važno da starije dijete zna da to što je dobilo bracu ili seku nikako ne znači manje ljubavi i pažnje za njega. Mi imamo sreće da su svi naši prijatelji i rodbina pazili kad dođu da se ona ne osjeti manje važnom.
Također, svjesno ili nesvjesno, svi mi kad dođe nova beba, starije dijete promatramo kao puno veće i možda pred njega stavljamo prevelike zahtjeve.
Osim toga, roditelji često smatraju da dijete ne smije osjećati ljubomoru, da mora voljeti bracu ili seku odmah. Oni imaju pravo osjećati ljubomoru, kažnjavanje zbog ljubomore i sl. Naravno, to ne znači da dijete može bez posljedica udariti bebu, tu je potrebno mnogo razgovora i postavljanja granica, ali nemojte gnjaviti dijete da ljubi ili bazi bebu ako to ono samo ne radi.
Dobro je prije nego beba dođe razgovarati s djetetom, čitati knjige u kojima netko dobije bracu ili seku, reći kako je dobro jer je ta i ta prijateljica ili prijatelj dobio bracu/seku i sl. Prijateljica mi je dala dobar savjet da braco donese seki poklončić. Tako, kad su suprug i curka došli po nas u rodilište dobila je od brace malu knjižicu i još neke sitnice. To ju je jako razveselilo.
Sin je sada već dosta aktivan, puže, hoda uz namještaj. Sad dolazi onaj dio kad joj zna smetati. Ona crta, on dođe, želi uzeti bojice i sl. Tu nikada ne govorimo da ona mora popustiti zato jer je on mali. Uzmemo ga i odnesemo do njegovih igračaka. I ona je mala osoba koja ima neke svoje interese i pravo na svoj prostor. Također, ono što smo joj često naglašavali jest kako ona zna recimo kako se obući, da zna sama namjestiti krevet, jer je ona TAKO velika curica, a braco je mali, ništa ne zna, sve mu moramo mi. Jako si je bila važna zbog toga što sve ona zna, a braco ništa.
Sada smo se već svi skupa priviknuli da nas je četvero. Ona mi puno i pomogne kad je s nama doma jer je braci jako, jako zabavna. Nasmijava ga, dodaje mu dudu, čita mu priče, baš uživamo.
Naravno ne svaki put. Ima i dana kad poželim pobjeći od kuće. 😀 Srećom, sve je manje takvih dana.
Koliko voli bracu možda najbolje opisuje jedna anegdota. Maleni je cendrao i cendrao, a ja sam bila baš umorna od naporne noći. I velim mu da ne cvili, da sam umorna. A moja curica meni: „Mama, on je samo beba i ne zna ništa. Ne smiješ mu tako govoriti. Možda ga bole zubići, on samo želi svoju mamu.“. ❤
Marina
Ako želite pročitati što mamama (i tatama) savjetuju roditelji knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe.
Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).
Sviđa ti se?
Sviđa mi se Učitavanje...
