Oznake

, , , , , , , ,

 

 

Rodilište: Sestre milosrdnice/Vinogradska, Zagreb

Trajanje porođaja: Od dolaska u rodilište – 6 sati

Ocjena rodilište 1/5: 3

Ocjena odjel babinjača1/5: 4

Bila je nedjelja, 06.04.. Proslavili smo rođendan naše velike cure u igraonici. Zadnjih tjedana stalno sam govorila da ne smijem roditi prije nego proslavimo njezin rođendan. Popodne su moja velika cura i njezin tajo otišli na još jedan rođendan, koji je isti dan slavila i curica od kumova. Ja sam odlučila ostati doma i pokušati pozvati našeg dečkića da nam dođe čim prije. Na laptopu sam si stavila Olivera i Massima, malo sam plesala i pjevala po kući i onda si napunila kadu sa ugodnom toplom vodom, izvalila se i uživala u opuštanju. Kad su moji došli doma s rođendana već sam bila u pidžami i baš sam bila dobre volje. Na televiziji nije bilo ničega zanimljivog i baš je suprug komentirao kako je dosadno. Ja sam odjednom počela ići piškiti, valjda svakih deset minuta i još sam komentirala kako stalno osjećam nagon za piškiti, a kad odem na wc, izađe mrvica. Bila sam na krevetu kad sam osjetila kao da je nešto u meni puklo i topla voda je počela curiti u velikim količinama.

Svečano sam objavila suprugu da mi je upravo puknuo vodenjak i da večer ipak neće biti tako dosadna! Bilo je oko 11 navečer. On je bio u šoku. Ja sam ustala, ali voda je toliko lila iz mene da sam ga zamolila da donese ručnik da s njim odem do kupaone jer ću inače napraviti bazen od stana.

Voda je bila mliječna i znala sam da je sve ok. Otišla sam se otuširati, izdepilirati i pripremiti za rodilište. Voda je i dalje lila iz mene, pomiješana i sa sukrvicom. Suprug je za to vrijeme poslao taxi po svoju mamu s kojom smo dogovorili da će biti s našom velikom djevojčicom. Ja sam počela osjećati trudove lagane, bili su na neke tri-četiri minute, ali još ne prejaki. No u idućih pola sata su se pojačali i kod svakog truda, voda je curila i curila. Kasnije su mi dijagnosticirali ogroman višak plodne vode. Morala sam se još jednom presvući. Negdje oko jedan u noći, krenuli smo polako prema rodilištu, trudovi su bili malo jači, ali mogla sam normalno hodati. Kad smo sjeli u autu, sjetila sam se da sam zaboravila trudničke nalaze, zdravstvenu i osobnu, uzbuđenje čini svoje… Smotanka, ali glavno da sam imala kekse i vodu da ne budem gladna nakon porođaja. Hahhaha I suprug je bio uzbuđen, stiže nam naš dečkić!

U rodilištu smo pozvonili i ušla sam u ambulantu. Tamo smo riješili podatke i onda sam čekala pregled. Sve sam to već bila prošla i znala sam kako što ide. Liječnik je ušao u ambulantu, nije ni pozdravio. Malo mi je to bilo ružno, ali ja sam bila u svom balonu sreće i baš dobre volje, pa sam zanemarila. Pregledao me ultrazvukom i rekao da imam velik višak plodne vode. Pitao me između ostalog jesam li na što alergična. Ja sam bila raspoložena za šalu pa sam rekla da sam alergična samo na drip. Nakon ultrazvuka uslijedio je i pravi pregled, trudovi su malo usporili što je uobičajeno kad se dođe u bolnicu, bili su na četiri minute. Doktor je rekao da sam otvorena između sedam i osam centimetara i da će to brzo – dat će mi drip i za sat vremena sam gotova. S obzirom da mi je prvi porod bio iznimno težak jer sam sate i sate provela na dripu, već sam u trudnoći odlučila da ću ako ne bude medicinskih indikacija za to – odbiti drip. Tu se doktor naljutio i počeo me plašiti da ugrožavam sebe i bebu. Tražila sam da objasni na koji način, pitala sam zašto je potreban drip ako sam praktički otvorena za porođaj i imam efikasne trudove. Rekao mi je da je takva procedura, a ja sam ga opet pitala postoje li medicinske indikacije za to. Da pojasnim, prije toga potpisala sam onaj papir da pristajem da se napravi sve što treba u slučaju ugroženosti mene ili bebe, dakle, da je zaista postojala nekakva opasnost za nas, on bi mi dao drip bez obzira što ja rekla. Međutim, sve je bilo ok, a ja sam bila jedina rodilja u rodilištu cijelu tu noć i valjda su me se htjeli što prije riješiti. Malo smo se natezali, skoro me i uspio uplašiti, ali onda sam se sjetila izmučenosti i mene i mojeg djeteta nakon prošlog porođaja i ponovila da ako nema medicinske indikacije – ne želim drip. Meni se nikamo ne žuri, to mi je vjerojatno posljednji porođaj u životu i želim svoje dijete dočekati sretna, a ne izmrcvarena. Zato sam morala potpisati još nekakav papir i onda sam mogla u boks.

Trudovi su se uskoro pojačali, ali u usporedbi s dripovskim moji su mi bili mačji kašalj. Prodisavala sam ih i sve je bilo za pet. Jedna mlada babica, jedina za koju mi se čini da je podržavala moju odluku o tome da želim što prirodniji porođaj komentirala je kako uvijek imam osmijeh na licu kad dođe k nama. Suprug joj je rekao da mi nisu još jaki trudovi, a ona njemu da uređaj kaže da imam trudove za porod – pokazivalo je 127 što god to značilo. Mi smo ostali u šoku, oboje se sjećamo kako je to izgledalo prvi put.

Mi smo se super zabavljali. Na radiju je bilo neviđeno dobra mjuza, baš smo si napravili super atmosfericu u boksu. I sad kad čujem neku od tih pjesama baš me vrati u trenutke sretnog iščekivanja.

Onda je došla doktorica koja se isto nije predstavila, ali poznavala sam je s tečaja. Također je komentirala moju odluku da ne želim drip i pokušavala me zaplašiti. Uglavnom medicinsko osoblje se ponašalo prema meni kao da tražim nekakav kraljevski tretman ili ne znam, pet epiduralnih, a samo sam željela roditi bez dripa za kojim nije bilo potrebe. Ja sam se bila još malo otvorila. Ona me pitala što ćemo dalje i ja sam ponovila da mi se nikamo ne žuri ako smo i beba i ja ok. Samo je ljuto rekla da ju zovu kad je glavica na izlazu i otišla. Ipak, oko šest se vratila, pregledala me i rekla da se zbog viška plodne vode beba ne može spustiti u porođajni kanal i da bi trebalo probušiti vodenjak na donjem djelu da iscuri voda. Rekla sam da može, pa su još probušili vodenjak i doktorica je pazila da pritom ne izleti pupčana vrpca s obzirom na veliku količinu vode. Za dvadesetak minuta, počeli su jači trudovi, beba se spuštala u porođajni kanal. Tu mi je suprug odradio lavovski posao u pomaganju. U svakom trudu masirao mi je leđa, a nakon truda me špricao vodom. To mi je toliko pomagalo da nisam mogla vjerovati. Kad bih od bola zaboravila disati kako treba on me podsjećao kako trebam disati. Kad sam osjetila onaj, doslovce životinjski nagon za tiskanjem protiv kojeg ne možeš ništa, rekla sam mužu da ih zove jer počinje izgon. I tu je došla doktorica kojoj sam rekla da bih rado rodila na stolčiću, mada sam znala da mi neće dati. Nije bilo glavne sestre koja je educirana za stolčić i za koju znam da je veliki pobornik prirodnog porođaja. Ona je rekla na tečaju da uvijek možemo tražiti stolčić i inzistirati na njemu. Nažalost, već tada sam znala da osim ako kojim slučajem ne upadnem baš u njezinu smjenu, ništa od porođaja na stolčiću. Liječnici nisu baš tome naklonjeni. Kad se rađa na stolčiću porođajni kanal otvoreniji je kažu za trideset posto. Da, da – trideset posto. Naravno porođaj je lakši za ženu, ali malo nezgodniji za osoblje. I u tome vjerojatno leži problem. Ipak podigli su naslon od kreveta na moju zamolbu i onda sam mogla tiskati. Nisam mogla vjerovati kad je netko od osoblja, ne znam tko točno, rekao: „Evo, već puca.“. Mislim, oni svi tamo stoje i vide što se događa, ne moraš na glas govoriti nešto što ženi u tom trenutku može samo odmoći da lakše rodi.

Bez obzira na sve to, na kolutanje očima, komentare, meni je moj drugi porod bio lagan, predivan, ljudskiji, jer sam si ja, uz pomoć supruga stvorila jedan vakuum oko nas i jednostavno nismo dopustili da nas dotakne neljudskost doktora. Tako se u sedam i 15 u jedno predivno, sunčano travanjsko jutro – rodio se naš veliki dečko! Predivan, s kosicom, težak 3700 i dug 51.

Seka mu je imala pola kile manje, a namučila sam se deset puta više. Doktorica je komentirala kako su mu mama i tata promijenili natalnu kartu, jer se mogao roditi prije pet-šest sati… Sjetila sam se poziva na trudnički tečaj ovog rodilišta:

„Poštovane trudnice, želimo da Vam rađanje bude lijepo i ugodno iskustvo u nježnom skladu s prirodnim životnim ritmom.“.

Nažalost, u Hrvatskoj, osim u rijetkim rodilištima i ako slučajno rađate baš u smjeni koja je naklonjena prirodnom porođaju isti možete i dobiti. Za kraj boravka u rodilištu dali su mi poseban poklon – šivanje bez injekcije protiv bolova. Pretpostavljam za kaznu jer sam se usudila zatražiti nešto na svom porođaju. Bilo je još nekih situacija, ali neka ostane na ovome. Uz pohvalu sestrama za bebe i dojenje na odjelu babinjača koje zaista daju sve od sebe. Nadam se da će se do vremena u kojem će moja djevojčica poželjeti postati mama stvari promijeniti. Da će žena u hrvatskom rodilištu moći dobiti epiduralnu ako to želi, prirodni porođaj ako to želi, da će moći roditi u kadi, ili na stolčiću ili u drugom položaju u kojem je njoj, a ne drugima najlakše. Znate zašto? Zato što svaka od nas kroz svoju plaću u radnom vijeku uplati desetke tisuća kuna za zdravstvo pa bi bilo pošteno da rodimo dostojanstveno, onako kako je nama lakše. I da to ne ovisi o nečijoj dobroj volji. Možda bi onda bilo manje žena koje svoj porod pamte kao mučenje, umjesto kao predivan trenutak u kojem su primile u svoje naručje dijete koje su čekale devet mjeseci. I koje se zbog straha odlučuju – ne imati drugo dijete. Nažalost, mnogo je, takvih. I tko im može zamjeriti.

Marina Knežević Barišić

Drugo izdanje nova naslovnica - smanjenaAko želite pročitati što mamama (i tatama) savjetuju roditelji knjigu Mama zna najbolje (i tata) možete kupiti u svim boljim knižarama i u internetskoj trgovini izdavača Planet Zoe.

Pridružite nam se i na Facebook stranici Mama zna najbolje(i tata).

 

 

 

 

 

 

Želite s drugim mamama (i tatama) podijeliti svoju priču s porođaja? Pošaljite je na mail mamaznanajbolje@gmail.com. Priča uz opis mora sadržavati i sljedeće:

Rodilište:

Trajanje porođaja:

Ocjena rodilište 1/5:

Ocjena odjel babinjača1/5:

Vaše ime ili nadimak kojim želite da potpišemo priču.

 

 

 

 

Oglasi